Ivan Ivezić bit je te komunikacije intuitivno shvatio vrlo rano, a njegovi su radovi postali mjestom kolektivne memorije prostora, vremena i kulture. Radeći za Jugoton, najveću diskografsku kuću ovih prostora koja je iz pogona u zagrebačkoj Dubravi štampala brojna izdanja u danas nezamislivim tiražama, Ivezić je uvijek bio grafički prisutan u svim mogućim kanalima distribucije glazbe; od improviziranih odjela za prodaju ploča u velikim robnim kućama poput Name i Rome, pa do modernistički sređenih prodavaonica poput Jugotonove u Bogovićevoj. Konkurentski PGP RTB, a prije toga Alta samo dva broja u istoj ulici niže, također u svojoj ponudi nisu mogli izbjeći izdanja koja je ovaj bivši đak zagrebačke Škole za primijenjenu umjetnost opremio u svom studiju, mjestu koje je na svome vrhuncu 70-tih i 80-tih godina bilo ne samo poprište kompletne produkcije fotografije, dizajna i tiska, nego i prijateljskih susreta brojnih glazbenih zvijezda.

Ivan Ivezić (1942., Slavonski Brod) je na prethodne izložbe HDD-a u svoj dio historizacije ušao tiho, ali je u razgovoru s publikom 2015. godine tek dao naslutiti koliki je njegov kvantitativni utjecaj na sve ono što je uslijedilo u kasnijem razdoblju razvoja dizajna diskografskih izdanja. Prije nego su tron preuzeli novovalovci i stvorili svoje glazbene, ali i dizajnerske zvijezde, postojao je stari val, sazdan od ljudi koji su krenuli u vremenima izrazitog tehnološkog siromaštva i samog kulturološkog neprepoznavanja važnosti dizajna za komunikacijske kanvase ploča.

Iz vremena u kojima je ovitak bio tek zaštita vinila od oštećenja, preko vremena u kojima su se dizajnom u diskografskim kućama bavili priučeni djelatnici drugih odjela, do vremena u kojemu su stvarana kanonizirana imena hrvatskog dizajna, vinil je oduvijek bio mjesto u kojemu se svaki profesionalac ali i znatiželjni amater žele oprobati. Netko će danas Iveziću spočitnuti rutinirana rješenja, ali istovremeno drugima oprostiti poneka umjetnička zastranjenja, jer eto, živjeti se moralo, radilo se brzo i mnogo. Jedan od njih, dio te stare garde, nije imao vremena za građenje statusa, jer je na vrhuncu potražnje odrađivao i do tri omota dnevno, šaljući idejna rješenja i pripremu za tisak čak i sa godišnjeg odmora.

U trenutku pisanja ovog teksta, javno dostupna brojka Ivezićevih omota na internetskoj bazi Discogs (koju održavaju korisnici, a ne profesionalni arhivisti i povjesničari) iznosi 2.250 omota, bez varijacija za kazete i bez dodatnih varijacija za promotivne materijale. Ovaj popis, dakako, nije potpun i može se dopuniti tek proučavanjem Jugotonovog arhiva, što je tek dio priče o ovom tihom obrtniku, jer je, nažalost, većina komplementarnih vizuala za promotivne kampanje nestala. Što privatizacijama, što bacanjem, što preprodajom i nebrigom, što djelovanjem više sile. Ivezić i sam često priznaje koliko je toga bačeno; rad na ovoj izložbi bio je također svjedočenje kontinuiranog nestanka jedne važne ostavštine i borba s fragmentima onoga što je ostalo. (…)

(…) Postav Tihog obrta, prve i jedine retrospektive obzirom na dostupnost materijala, podijeljen je u šest segmenata. Predstavljene su omotnice ploča (domaći program Jugotona te licencna izdanja s varijacijama koje su unikatne u svijetu i tražene kod kolekcionara vinila), popratne reklamne materijale za glazbena izdanja (letci, posteri, naljepnice), fotografije Ivana Ivezića korištene za omote ploča (serije koje pokazuju put od fotografije do omota), potom odbijena grafička rješenja urednika Jugotona, segment privatnih obiteljskih fotografija koje su poslužile kao objekti za omote, filmski plakati reduciranih tehnika sitotiska za Filmoteku 16, stripovi iz produkcije GTS Mauri koje crtao Ivezić, te vlastiti crteži korišteni za ovitke.

U postavu će biti pokazano i kako je izgledala abecedno posložena kartoteka vizuala koje je Ivezić imao pripremljene u svom ateljeu za svaku buduću priliku; poredani po imenu, temi ili motivu, kako bi produkcija omota bila što brža. Ili barem što je više moguće optimizirana. Retrospektiva grafičkih radova 1967. – 1997. uključuje i okvirni period nakon odlaska iz Jugotona početkom 90-tih kada Eksperimentalni atelje polako smanjuje svoju aktivnost, no Ivezić ni dan danas ne miruje. Barem oko svakodnevnih popravaka i šetnji do radionice koje ne propušta.”