Swans, Anna von Hausswolff i Dalstroy u Tvornici kulture

My Glowing Man Will Guide Me Up a Rope to the Seer

Prošlo je već šest godina od kada je Michael Gira uskrsnuo kultne Swanse. Te 2010. godine izdaju pismo namjere, album My Father Will Guide Me Up a Rope to The Sky. Nakon još tri monumentalna trostruka albuma 2016. godine misiji je došao kraj. Gira objavljuje da je ovogodišnji The Glowing Man zadnji album tetralogije uz pripadajuću oproštajnu turneju. Zagreb je imao sreće naći se sva četiri puta na njihovoj karti. Pa pogledajmo kako je prošao oproštaj od zagrebačke publike.

Video zapis s koncerta.

Čast otvoriti oproštajnu ceremoniju pripao je Anni von Hausswolff, švedskoj mladoj umjetnici sa zavidnim pedigreom. Anna je kćer Carla Michaela von Hausswolffa, etabliranog umjetnika i kompozitora elektronske glazbe. U svome nastupu uspjela napraviti savršeni spoj pop senzibiliteta uguranog u klasičnu, sad već podosta izlizanu, post rock strukturu s glazbenom pozadinom čvrsto ukorijenjenom u noise elektronici. Ukratko, počelo je tiho i završilo u petnestominutnom drone noise kaosu koji je u studijskim snimkama bio nagoviješten, ali ne i ostvaren na ovoj razini. Posebne pohvale idu toncu, zvuk je bio kristalno čist i glasan kao da je riječ o headlineru, a ne trojcu koji je trebao samo otvoriti večer. Kao i u slučaju s Pharmakon na zadnjem koncertu u Jedinstvu, Gira je pokazao da zna izabrati koga će povesti na turneju i da im pruža dovoljno prostora kako bi ih ljudi upoznali i vidjeli u pravome svijetlu.

Istog trena kada je završio nastup Anne von Hauswolff na glavnoj pozornici, u pušionici ili takozvanom Malom pogonu uslijedio je nastup domaće predgrupe, osječkog Dalsroyja. Riječ je o kvalitetnoj noise rock grupi na tragu Touch&Go i Albini zvuka, prve su mi asocijacije Shellac i Bitch Magnet. Nastup koji je nažalost bio nepotreban i prošao je ispod radara. Dalstroy se našao u nezahvalnoj situaciji gdje se većina ljudi izgubila u redovima na šankovima ili WC-ima radeći fizičke pripreme za sad već notorne višesatne nastupe Gire i ekipe koji zahtijevaju jak mjehur i zdrava križa. Nakon prvih par redova publiku su uglavnom činili pomalo nezainteresirani pušači-namjernici, a žanrovski čist i vremenski usidren u rane 90-te godine zvuk Dalstroyja ispao je anakronizam prije nastupa jednog od rodonačelnika žanra koji su te zadane (ili nametnute) granice žanra počeli pomicati još krajem 80-ih godina. Što se pušača tiče moram priznati da su izgledali dosta zabavno u konstantnom valceru s redarima na granici između malog i velikog pogona pod plavičastim svjetlom koje je budilo asocijacije na Del Toroove vampire u The Strainu.

I tada su nam se dogodili Swansi…

Njihovi su koncerti uvijek specifičan i zahtijevan događaj. Dva i pol do tri sata svirke na granici podnošljive buke su i fizički i mentalni izazov. Čovjek se bez problema može naći u bolovima od predugog stajanja ili ispražnjenog mozga razmišljati o popisu za plac uz dionicu koja se ponavlja već 30 minuta. Koncert je započeo sad već uobičajenim polaganim bild-upom, tihi drone koji je polako dobio na snazi i elementima dok nakon 35 minuta prvi put nismo čuli i Girin glas. Kao što su se razvijali i albumi od rascjepkanog i stilski neujednačenog The Seera, preko monumentalnog komada glazbe koji je bio To Be Kind sve do sinteze u The Glowing Manu, tako su se razvijali i koncerti. Moj je dojam da je Giru ovih šest godina proganjala ideja o određenom zvuku, određenom konceptu, sad kad je našao savršen izričaj vrijeme je da priču privede kraju. Koliko sam pročitao setlista na ovoj je turneji manje-više fiksna, ali pjesme su kod Swansa uvijek bile više otvorene strukture čiji se elementi mogu koristiti i preklapati kako bi se stvorio koncertni konstrukt koji se gleda u svojoj 180 minutnoj cjelini, kod njih nije bitno što su svirali nego kako su to odsvirali (koncertne permutacije i uklapanje elemenata pjesme Coward iz osamdesetih na prijašnjim koncertima dobar je primjer). Do sada su mi njihovi koncerti uvijek ostavljali dojam određene nedorečenosti ili nedovršenosti, ali ne i večeras, večeras je sve sjelo na mjesto. U gotovo tri sata svirke Gira i društvo su odradili dinamičan koncert, zaokruženu cjelinu kojoj se nema šta posebno ni dodati ni oduzeti, koncert u kojem su uspjeli zadržati koncentraciju i posvećenost publike do samog kraja. Sve u svemu jedan od onih za pamćenje.