Ovaj četvrtak 27. listopada bili smo u Attacku na promociji kazete one-man benda Neon Lies.

 

Video zapis s koncerta.

 

Na promociji uz Neon Lies nastupali su i Nike Eyes iz Beograda i ManMachine iz Zagreba, a za zvučnu kulisu između, prije i poslije bendova zaduženi su bili Subs/Tanz i Amazing G.

 

Negdje oko 23 sata na pozornicu izlazi obučen u smoking i leptir mašnu prvi izvođač večeri ManMachine, a osim njega na pozornici nas dočekuje i plišani medo, maskota večeri. U cirka pola sata svirke Goran Uroić, čovjek koji stoji iza ovog one-man benda, prošarao je svojim electro/synth pop repertoarom, pa smo tako među ostalim mogli čuti neke njegove standarde poput „I Hate Human Race“ i „Elvis Is Jesus Is Elvis“ ovoga puta posvećenu pjevaču benda The Gun Club, a čuli smo i jednu sasvim novu stvar za koju još nema ni ime. Nastup je završio jednim bisom i na najbolji mogući način utabao stazu za predstojeće bendove.

 

Slijedi beogradski bend Nike Eyes. Ovaj muško-ženski duo sam imao priliku nedavno gledati u Beogradu na Novo Doba Festivalu i iskreno zbog prilično lošeg ozvučenja te večeri nisam bio baš siguran što da mislim o njihovom muzičkom izričaju. Ne znam točno opisati to što sviraju, al evo neke moje asocijacije, zamislite da ste na nekom 90’s rave partiju, u nekom trenutku primjećujete da se muzika pomalo počinje krivit, glasovi koji dopiru iz zvučnika se iz sekunde u sekundu u potpunosti mijenjaju, znate da niste pojeli nikakve supstance, ali niste sigurni da li vam se posrećilo to da se baš vama dogodio taj mitološki moment ubacivanja droge u piće ili samo pomalo poluđujete i ne znate u kojem će se smjeru nastavit večer, u dobrom ili lošem po vas, al vam taj iskrivljeni, ritualni, lo fi, synth zvuk ne dopušta da odete i prepuštate se tom ritmu, kud puklo da puklo. Ono što svira ovaj bend u svakom slučaju nije baš za svačije uši, tako da dio publike koji nije bio spreman na taj zvuk nakon desetak minuta svirke izlazi na kratku pauzu, dok nas tridesetak ostaje do kraja njihovog nastupa. Meni osobno taj njihov sound zvuči dovoljno poremećeno i zanimljivo da mi se na kraju skroz svidio, al mislim da bi se puno bolje uhvatio među ekipom kad bi bend nastupao oko 2, 3 ujutro kad je ekipa već dobrano podmazana.

 

I za kraj koncertnog dijela večeri naravno ostaje Neon Lies. Ove večeri je Goran Lautar, čovjek koji stoji iza ovog post punk synth punk one-man benda, predstavio svoj prvi Neon Lies album koji je izdan na audio kazeti za Doomtownovu podetiketu Cosmic Brood Records. Kao što to već biva na njegovim nastupima skroz se prepustio svojoj priči i uz prilično hladan zvuk syntha i zapisa koje pušta s multi track snimača, po tko zna koji put stvorio je jednu prilično zanimljivu, ali prije svega mračnu, atmosferu.

 

Njegove manično-impulzivne kretnje i prilično smireno pjevanje koje na momente postaje frenetično u prostoriji u kojoj je upaljena samo crvena svjetiljka ne odaju baš safe environment atmosferu, a nastup mu već uobičajeno završava u potpunom mraku. Iako nam u mraku s mikrofona poručuje ne bojte se bit će sve u redu daje se naslutit da baš i nije so safe in his room, al predajemo se toj atmosferi, opasan zvuk je u zraku, ne pomaže mu ni zvuk razbijanja boca koje padaju s pozornice dok visi s plafona i pjeva, al ekipica svejedno pleše kao da nema sutra. Sve u svemu odličan nastup.

 

 

Joža

 

 

https://www.facebook.com/Neon-Lies-1639630016284491/?fref=ts

https://www.facebook.com/ManMachineManMachine/?fref=ts

https://www.facebook.com/nikeeyes1011/?fref=ts