Nakon četiri godine predanog i teškog rada na izgradnji drvenog broda, 8.veljače započela je crowdfunding kampanja kojom možete podržati Musafir ekipu na način da uplatite ili podijelite informaciju, te im date vjetar u leđa kako bi krajem ožujka ostvarili svoj san i zaplovili u bijeli svijet. U nastavku možete pročitati cijelu priču o Musafir projektu koja je preuzeta sa bloga mog dragog prijatelja Simona, koji je I sam dio ove lijepe priče.

„Prošlo je pet godina”, prisjećao se Paolo dok smo razgovarali u krugu na balkonu kuće Musafir. „Stvarno bih volio da zasučemo rukave, podignemo jedra dok puše kaskazi (arapski naziv za sjeveroistočni monsun uz obalu Afrike) i zaplovimo prema Mozambiqueu do kraja ožujka.” Svi smo potvrdili klimajući glavom, napunjeni svježom energijom nakon što smo preživjeli divlje tulumarenje povodom novogodišnjih svečanosti. Musafir, 20-metarski tradicionalni drveni jedrenjak, pretvoren je u „floatel” (plutajući hostel) kako bi se prikupio novac za nastavak izgradnje broda. Riječ Musafir dijeli nekoliko jezika. Na farsiju, hindu, urdu, arapskom i swahiliju znači „putnik”. Na rumunjskom i turskom znači „gost”. Ta drevna riječ odnosi se na putnike koji razmjenjuju dobra, znanje, kulturu i umjetnost i na taj način prenose to znanje od jednog mjesta do drugog. Kao što je Marco Polo donio tjesteninu iz Kine u Italiju.

 

Skromni počeci ovog projekta krenuli su u studenom 2011. u malenom selu Kipini, smještenom u uvali na južnom dijelu kenijske obale. Ovdje, u mjestu poznatom po zajednici graditelja brodova, Paolo i šarolika skupina putnika započeli rad na projektiranju i izgradnji njegove vizije. „Želio sam izgraditi brod koji bi predstavljao platformu otvorenu svakome u smislu alternativne zajednice”, objašnjava Paolo. „Misija je jedriti oko svijeta i dolaziti u doticaj s lokalnim zajednicama koje žive u blizini obale, zadržati se nekoliko mjeseci, učiti od njih, vidjeti kako možemo pomoći u razvoju održivih projekata. Širiti svijest o zaštiti okoliša, razmjenjivati glazbu i kulturu. Preživljavati uz pomoć trampe i što je moguće manje koristiti novac.” Ovo je zvučalo poznato.
Trebalo je više od četiri godine  kako bi se manifestirala vizija jednog čovjeka. Više od 50 putnika i nekolicina lokalnih plaćenih radnika prošla je kroz Kipini i zatim Kilifi, gdje je jedrenjak usidren u rukavcu. „Morali smo se preseliti iz Kipinija,” objašnjava Paolo. „Najbliži bankomat bio je udaljen šest sati. Bili smo bez interneta. Čim je jedrenjak mogao ploviti, premjestili smo se ovdje, u Kilifi.” Gradić Kilifi smješten je samo sat i pol južno od najvećeg kenijskog lučkog grada Mombase. Najbliži bankomat je na pet minuta vožnje „bodom” (motocikl-taxi) ili, ako dobro podnosite vrućine, oko jedan sat hoda. Na brdu je smješten eko-hostel Distant Relatives, koji ima wifi pristup.

Za izgradnju tradicionalnog Swahili jedrenjaka potrebno je puno drva. Drvo se dobija od stabala. „Kako bismo vratili prirodi ono što smo uzeli, sudjelovali smo u projektima sadnje drveća u zajednicama koje su nas ugostile”, kaže Paolo. „Prije nego što je Musafir stigao u Kilifi, u Kipiniju smo izgradili dječje igralište koristeći drvo preostalo od gradnje broda i sadili stabla.”

 

U prvom tjednu nakon svog dolaska sudjelovao sam u sadnji stabala za lokalnu školu u organizaciji volontera s Musafira, posadivši 108 mladica. Ništa se ne baca i sa svakim novim putnikom koji volontira na ovom projektu dolaze nove ideje kako reciklirati materijale, promovirati projekt na internetu, pokretati razne održive projekte, u nadi da će te ideje biti prenesene zajednicama koje žive u obalnim mjestima u koje će brod uplovljavati. Tome služe razgovori u krugu, koji se održavaju jednom tjedno kako bi se kroz diskusiju i razmjenu ideja došlo do zaključaka o nužnim koracima i mogućim promjenama.
Uključio sam se u projekt u svibnju 2015. s idejom da ću ostati dva tjedna i zatim krenuti dalje. Ali nešto u ovom projektu me zgrabilo i ne pušta. Osjećaj kako je to biti prihvaćen u zajednicu – obitelj – bez prosudbe, raširenih ruku, i mogućnost da se vratim na brod, zagolicali su mi maštu.
Nisam čak ni znao da je mi je mašta škakljiva. I eto, siječanj je 2016. godine, a ja sam još uključen u projekt, uz povremene odlaske s broda zbog autostoperskih avantura.
Jedrenjak je gotovo spreman za nadolazeće kaskazi vjetrove. Neće biti u potpunosti završen, ali izgradnja će se nastaviti tijekom plovidbe. Kako sada stvari stoje (usidrene), ovaj dvojarbolski brod sada ima palubu (nedavno dovršenu), glavno skladište, teretni prostor, privremeni zahod i terasu za sunčanje i ribolov (kada se učvrsti, i za skakanje). Za isplovljavanje do kraja ožujka potrebno je završiti radove na krmenoj kabini i donjoj palubi, te pronaći pouzdanog kapetana i posadu koja zna upravljati takvim brodom.
Više informacija o projektu može se pronaći na web stranici musafir.org, a napredovanje projekta može se pratiti na Facebook stranici.

 

Musafir je u srcu svakoga od nas. On nas tjera naprijed i pomiče granice globalne ljudske interakcije. Razmišljam o tome dok sjedim u krugu, okružen šarolikom skupinom ljudi iz različitih okruženja. Istoimišljenika koji ljude vide onakvima kakvi jesu – samo ljudi.
A krug uvijek može biti širi.

After four years of dedication and hard work invested in the construction of a wooden boat, the Musafir team started a crowd funding campaign you can join to support them by donating money or sharing information about the project and thus give them the impetus to realize their dream and sail out into the big white world by the end of March.
Below you can read the whole story about Musafir project taken from the blog of my dear friend Simon, who is also taking part in this beautiful story.

“It’s been four years,” Paolo reflects in the talking circle on the balcony of the Musafir house. “I’d really like for us to push to set sail in the kaskazi winds (the trade winds that blow south) and head to Mozambique by the end of March.”
We all nod in agreement, charged with renewed energy after surviving the hectic festivities of the New Year’s celebrations. Musafir, the 70-foot traditional dhow, was turned into a floatel (check out The Tripping Lass post) to raise funds to sustain the continuous construction of the boat.

Musafir is a word shared in several languages. In Farsi, Hindu, Urdu, Arabic and Ki-Swahili it means ‘a traveller’. In Romanian and Turkish it means ‘a guest’. It’s an old word that refers to travellers that would exchange goods, knowledge, culture and art and pass on that knowledge to their next destination. Like Marco Polo bringing pasta to Italy from China.

The project’s humble beginnings began in November of 2011 in the tiny inlet village of Kipini, just off Kenya’s northern coastline. Known for its traditional boat-building community it was here that Paolo, along with various travellers from all backgrounds, began to design and build the vision he had.
“I wanted to build a boat to have a platform that is open to everyone as an alternative community,” he explains. “The mission is to sail around the world and interact with local, remote coastal communities. Stay for a few months, learn their ways, see how we can assist in developing a sustainable project. Spread environmental awareness, exchange culture and music. To survive on barter and to use as little money as possible.” This sounded familiar.

 

Over the four years it has taken to manifest one man’s vision, more than 50 travellers and a handful of local paid fundies (labourers) have passed through Kipini and now Kilifi, where the boat is anchored in the creek. “We had to move it from Kipini,” Paolo says. “The nearest ATM was six hours away. There was no internet. Once it was able to float, it was sailed down to here, in Kilifi.”
The small town of Kilifi is just an hour and a half north of the major port city of Mombasa. The nearest ATM is a five minute boda ride (motorbike taxi) or, if you can take the heat, an hour’s walk. Up on the hill sits the Distant Relatives Eco-lodge and Backpackers which has wifi access.
To build a traditional Swahili dhow one must use a lot of wood. Wood comes from trees. “To give back to nature, we help out with tree-planting projects in the communities that have hosted us,” Paolo says. “Before Musafir was sailed to Kilifi, we built a playground from the left over wood for the community of Kipini and planted trees.”
In the first week of my arrival I took part in a tree-planting at a local school organised by a Musafir volunteer, planting 108 saplings. Nothing gets wasted and with every new traveller that volunteers on the project, fresh ideas are brought to the table on how to recycle materials, how to market the project online, sustainable projects. Ideas that are hoped to be passed on to the remote coastal communities that the boat will sail too. Hence the talking circle held once a week to brainstorm and discuss what is needed and if any, what changes need to be made.
I joined the project in May of 2015 with the idea that I would stay for two weeks and then move on. But something about this project grabbed me. The feeling of being accepted into a community – a family – without judgement, with open arms and to be back on a boat was tickling my fancy.
And I didn’t even know I had a fancy. Well, it’s now January, 2016 and I’m still on the project, jumping ship for the occasional hitch hiking adventure. The dhow is almost ready to take advantage of the upcoming kaskazi winds. It won’t be completely finished but construction will be ongoing as it sails.

As it stands now (or anchored), the two-rigger boat (meaning two masts) now has a deck (recently completed), a main hatch, a cargo bay, a temporary toilet and a sundeck for fishing or sunning (and once reinforced, jumping). To set sail at the end of March, work on the stern cabin and lower deck must be completed, and a trustworthy captain and some crew who know how to sail such a boat need to be found.
More information can be found on the website, musafir.org and progress of the project can be followed on the facebook page.

Musafir is in the heart of each and every one of us. It drives (or sails) us forward and pushes the limits of global human interaction. I reflect on this as I sit in the talking circle surrounded by a rainbow of people from various backgrounds. Like-minded folks that see people for what they are – just people.

 

And the circle can always be more round.

 

Uvod Dunja, prijevod Jelena, tekst Simon