8. dan

Bilo je  11 sati kada nas je Mitko probudio. Popili smo kavu, liker od mente, doručkovali na račun All Inclusive hotela i zaputile se u divljinu. Uzele smo ruksake u slučaju da nam se divljina svidi i da odlučimo tamo prespavati. Pokušaj stopanja trajao je kratko, Mitku je bilo nelagodno a i već je bilo full kasno popodne pa smo odlučili otići na bus. Obzirom da ne postoji direktna linija za selo poslije Kavarne, nego nekoliko presjedanja, idemo tamo s nadrkanim taksistom koji nas od dolaska na autobusni kolodvor uvjerava da trebamo ići s njima. Na kraju pristajemo jer je već kasno. Uvjerava nas da prelazimo nekih 70ak km, a imamo kartu i znamo da putujemo oko 40 km. Uzeo nam je 12 kn više. Neka se jebe s tih dvanaest kuna i isključenim taksimetrom. Stigli smo do parka prirode Kaliakra. To su ostaci stepe pa je područje zaštićeno kao park prirode u kojem je mnoštvo raznovrsnog bilja, poput morske lavande i božura, te životinja, posebno ptica. Područje je poznato i po tome što svake godine Prvog  srpnja ljudi masovno dolaze promatrati dupine. Postoji i zanimljiva legenda, odnosno nekoliko njih. Kaliakra je bila mlada djevojka koju su silom htjeli udati za mladića koji je bio frajer na tom području, i da bi se spasila od udaje, počela je trčati prema litici i spasila se tako što se bacila na stijene.

Prije odlaska do mora otišli smo u market po namirnice za ručak. Mjesto je prekrasno. Čuju se samo ptice i cvrčci. Dolazimo do ruba litice. Kraj svijeta. More i stijene. Dio puta idemo sa ruksacima, ali postaje strmo pa ih ostavljamo i veremo se gore dolje. Mitko trčkara kao koza. Putem beremo i jedemo kupine. Sunce opičilo. Pristup moru je nemoguć pa se odlučujemo vratiti natrag na vrh stijene. Na vrhu je info centar. Tišina, mnoštvo lastavica, mladi dečko koji radi u info centru i igra pesa, a s njim je i klinac na biciklu koji ne radi ništa. Otišli smo po ruksake i namirnice za ručak. Ovaj put smo pripremale paštu sa paradajz sosom i suhim gljivama. Najeli smo se i napili i u trenutku napravili dom na ulazu u centar.

Mitko nas zove natrag u Albenu i nakon ovog skakutanja po stijenama skužile smo da nam zapravo treba da nas netko mazi i pazi. Odlučile smo se vratiti u All Inclusive raj. Budući da nema više autobusa za Albenu idemo stopom. Iz parka prirode smo se povezli s nekim parom do prvog sela. U selu smo uz cestu uzeli 3 dinje i jednu dobili na poklon. Još se malko najeli i nastavljamo stopanje. Staje nam dečki, ronilac i fizioterapeut koji prodaje preparate za estetsku kirurgiju. Želio bi doći na Plitvice. Dovezao nas je do Balchika, što znači još nekih 25 km do našeg raja. Počela je padati noć pa smo krenuli u Baltchik po taxi, ali smo na ulazu u mjesto ustopali bugarsku glumicu Evgeniju Vasilevu koja je išla u Albenu. Poznata je u gradu Varna, glumi u kazalištu, bugarskim filmovima, a čak je glumila i u američkom filmu žnj produkcije Scorpion Gigantus gdje je bila Hrvatica, ambasadorica mirovne misije u ratu između Srbije i Hrvatske. Scena ide ovako – ona nazdravlja sa ostalima i kaže : ”Ševili”. Smijeh. Od nas je saznala što je rekla. A bila je tako ponosna na svoj hrvatski. Njoj je bilo prvi put da je stala ljudima koji stopaju. Prao ju je adrenalin. I Mitko je bio sav sretan nakon ovog cijelog iskustva jer mu je to bilo prvo stopanje. Bio je odsutan nakon cijelog dana provedenog s nama i brijanja naokolo, kao da se počeo pitati koji vrag radi od svog života… Nadaren je, piše priče, sanja o tome da postane redatelj, sve kuži, ali je zapeo kao sezonski radnik po hotelima u Albeni. Baš bi bilo dobro da smo ga barem malo potaknule. Čak bi došao i do Hrvatske na jesen. Na povratku u Albenu naišli smo na neki internacionalni događaj. Nastupali su folklori iz Bugarske, Makedonije i Rusije. Otplesali, posnimili pa krenuli do hotela. Na terasi hotela, uz bazen, družile smo se i popile par cugi na račun hotela sa ostalim zaposlenicima hotela. Svi su u dvadesetima. Super se družiti sa bugarima jer možete pričati svatko na svom jeziku, a kao pripomoć koristiti engleski. Nas nekoliko završilo je kod Todora u sobi koji dijeli s još dvoje ljudi. Uvjeti  – živi užas. Sobe pune vlage, wc kotlić ne radi pa se ispire tušem. To je pozadina All Inclusive hotela. Jeftina radna snaga koja živi u neljudskim uvjetima. Bez obzira na gljivice i vlagu mi smo se svi skupa lijepo družil uz kebapće i šopsku salatu za koju, btw tvrde da je bugarska salata jer postoji mjesto u bugarskoj po kojem se zove. Todor je potpuno lud. Izgleda kao Rodney iz mućki, fura fudbalerku s polujež frizurom, pokazuje nam svoj parfem i garnier losion za tijelo. Ne znamo da li nam želi dati podmetače tuborga ili nam ih isto samo pokazuje. Ali radi nam sendviče sutra za put. Tako nas je fino ugostio u svojoj sobi punoj gljivica. To ima samo na Balkanu. Družimo se sa Todorom, Mitkom i Slavenom. Slaven je super klinac koji radi na recepciji i obožava reptile. Otkinuo je na daždevnjaka s Ivinog mobitela. Nakon Todorove sobe ponovno smo otišli do birca akademika od prve večeri u Albeni. Razgovori su postali suludi pa nećemo prepričavati. Umorni od planinarenja otišli smo ponovno u svoj apratman – ostava za ležaljke br. 24 i zaspale k’o bebe.

9. dan

Probudile smo se, popile kavicu i doručkovale s Mitkom na račun hotela. Izgrlili se, izljubili i nastavile put. Plan je doći do Burgasa, oko 150 km udaljenog od Albene i nakon toga autocestom do Plovdiva. I do Grčke. Ustopale smo par koji je na ljetovanju u Zlatnim Peskima. Žena nam je ispričala priču odnosno legendu o Kaliakri i o bugarskim rupama koje su nacionalno blago. Ako ne upadneš u koju od njih, moraš se vratiti i odati joj počast! Ceste su uzasne…

Dovezli su nas do Zlatnih Peski odakle smo uhvatile bus za Varnu ( 12 kn po osobi za nekih 30 km). Mitko nam je rekao da kada dođemo u Varnu moramo prijeći Asparuhov most i od tamo stopati za Burgas. Dopješačili smo do mosta i nakon 10 minuta ustopale direktno za Burgas. Povezao nas je kamiondžija Tomi. Miran i sramežljiv. Nismo skoro nista pričali. On se cijelim putem borio s radiom. Svaka radio postaja trajala bi 20 sekundi i tada bi počela šumiti. Tu i tamo bi odustao i stišao, ali mu vrag nije dao mira pa bi opet tražio. I tako 2 sata. U jednom trenutku slušali smo klasični jazz, a u drugom balkanski radio i Lepu Brenu. Ma bitno je samo da nešto svira. Ostavio nas je na ulazu u centar i uputio kuda da idemo. Burgas je poprilično velik grad, 500 000 stanovnika, tako su nam rekli. Čim smo došle kupile smo kuhani kukuruz od dede koji se ukiselio, ali sva sreća da je još svakoj dao po šljivu pa mu opraštamo. Našle smo WI-Fi i opasno se bacile u potragu za jeftinim hostelima. Ravno iz Hrvatske nam je pomagao Damir! Uspjele smo nešto naći. Popile preskupu kavu i zaputile se u potragu. Hostel je odmah u centru.  Zove se Old House Hostel.

Pet minuta od plaže, ulica mirna i domaćini prekrasni.  Interijer hostela je rustikalan, uredan i ugodan. Sviđa nam se hostel, a sviđa nam se i što smo se pogodile za manju cijenu, obzirom da soba nema ključa (12 leva, znači oko 50 kn po osobi). Hostel vode dragi i simpatični par sa sjevera Bugarske i tu žive ljeti sa svojom djecom. Razgovor teče na bugarsko-hrvatskom. U hostelu odsjeda i Stanislav (Stas), dijelom Rus dijelom Bugarin, a putuje zemljom s frendovima koje je upoznao onlajn. Idu planinariti na Rodope. Stas je zanimljiv lik koji se bavi produkcijom, još jedan nezaposleni bugarin kojeg srećemo putem i prva osoba koja posjeduje laptop i voljna ga je posuditi. Sjedimo za stolom i iskorištavamo njegov laptop da izbacimo slike s premale kartice na fotiću (512mb) i zauzvrat ga častimo pivom jer nam se ta usluga u ovom momentu činila ogromnom. Ubrzo su svi stanovnici ovog snenog hostela otišli na spavanac, a mi smo ostale dugo, dugo razgovarati sa Stasom. Povukli smo par dimova iz lulice koju je Stas napravio iz kamena, u kućnoj radinosti. Upali smo u ozbiljne razgovore o odnosima među ljudima, o stvaranju predodžbi, upoznavanju i prihvaćanju jedni drugih. Između ostalog, zgraža se nad činjenicom da slavenski narodi međusobno razgovaraju engleskim jezikom, pa smo mi jedni druge upoznavali na hrvatsko-bugarskom. Tu noć spavale smo kao bebe, čiste i u čistom.

10. dan

Probudile smo se, popile kavu, prošetale obalom Burgasa i usput kupile namirnice za put. Opet smo se razvlačile po hostelu i već je bilo full kasno kad smo krenule put Plovdiva.

Hodajući kroz Burgas uhvatila nas je fjaka jer je vrijeme bilo oblačno i sparno. Poželjele smo direktan voz do Plovdiva. Nekog nenametljivog i ugodnog, jer nam je bilo potrebno druženje koje ne zahtjeva puno ulaganja energije. Malo smo se iscrpile od svih ljudi koje svakodnevno srećemo na putu. Da ne gubimo vrijeme po Burgasu za male pare uzele smo taksi do autoceste, napisale natpis Plovdiv i u roku od keks nam staje ogromni crni BMW. Vozi ga Stojan koji ide prema Staroj Zagori, oko 150 km u našem smjeru. Idemo s njim. Putem je odlučio da ce ipak do Plovdiva, tako da smo došle direktno na cilj u roku od sat i pol. Preletjeli smo put s makinom. Stojan ima 24 godine, menadžer je i vodi nekoliko hotela u Resortu Golden Beach. Posao je dobio preko veze, naravno.

U Plovdiv smo stigle oko 4 popodne,  našle birc s Wi-fijem (hahaha) i bacile se u potragu za hostelom. Našle smo nekoliko u centru za sitne pare, oko 7 eura. Dok smo šetale gradom u potrazi za internet kafićem, (jer smo se htjele javiti i na couch surfing, što je preko mob-a nemoguće), upale smo u Dali hotel gdje nam je teta na recepciji dala kompjutor nakon što je odigrala partiju Mah Jonga. Pokušala nam je uvaliti i sobu u hotelu, ali smo se ipak odlučile za hostel. Odabrale smo The Crib hostel , koji je blizu centra. Hostel vode Njemica, Makendonac, Makedonka i Srpkinja. Nalazi se na dvije lokacije. Prva na koju smo došle je 10 eura, a ne drugoj se dovršava i uređuje pa je 7 eura. Išle smo u drugi, petnaestak minuta udaljen. Ništa nam ne fali i još je bliže starom gradu. Do jutra pijemo Shumenski pivo i družimo se sa Englezom Tomom koji putuje Balkanom. I tipkamo naš dnevnik.

11. dan

Ostat ćemo još jedan dan u Plovdivu. Treba nam malo mira i sporiji tempo. Jutro provodimo na terasi hostela, pijuckamo kavicu, družimo se sa Draganom (makedonkom iz ekipe hostela) i peremo veš (robu). Konačno. Razmišljale smo da li otići do manastira dvadesetak km udaljenog od Plovdiva, ali smo na kraju ipak ostale u gradu i otišle u šetnju starim dijelom.

Plovdiv je prekrasan. Grad je miran, arhitektura genijalna. Podsjeća na grad na moru. Čak ce čuju i galebovi iako je od obale udaljen 200 km. Ljudi su ljubazni i čim čuju hrvatski jezik započinju komunicirati s nama. Skoro svaki Bugarin je bio u Zagrebu. Plovdiv je nešto skuplji od gradova na moru u kojima smo bile. Konobar s kojim smo pričale kaže da je bolje zimi nego ljeti. U sred grada je džamija koja mu daje super štih.

U Rumunjskoj smo vidjele masu pasa lutalica, a ovdje je hrpa mačaka uličarki koje su dobro uhranjene, jer na svakom koraku postoji kebapdžinica ili restoran. Na vrhu starog grada nalaze se ostaci antičke utvrde koja izgleda kao park i kojoj hengaju mladi. Pogled puca na sve strane grada. Noću izgleda moćno i teatralno. Stari grad je prepun iskopina iz Rimskog carstva.

U slučaju da napamet tražite hostele, samo prošetajte starim gradom i naletjet ćete na nekoliko njih koji su preporučeni na Hostelworldu. Šetnjom kroz grad nabasale smo na koncert bugarskog folklora koji je bio jeben. Budući da je bilo zabranjeno snimati, što nam je rečeno nakon što smo dobar dio već snimile, imate priliku vidjeti premijeru… Nakon šetnje vraćamo se u hostel i rano liježemo jer nas sutra čeka dugi put prema Grčkoj.

P.S. Upravo shvaćamo da mrzimo Španjolce iz hostela (the Crib) koji su nam iščupali kabel od fotića dok su se prebacivali filmići i ništa od premijere… Uglavnom, nastup bugarskog folklora koji smo gledali bilo je energičan, izgledao je kao kombinacija borilačke vještine i plesa. Razigrani bugari i prekrasne bugarke u narodnim nošnjama uz pratnju genijalnog benda koji svira na tradicionalnim instrumentima. Svi u publici imali su osmjeh od uha do uha. Baš nam je žao što to ne možemo podijeliti s vama.

12. dan

Rano smo se probudile jer je put koji planiramo odvaliti od Plovdiva do Thessalonikija poduži. Imamo dvije varijante. Otići do Sofije i spustiti se do Grčke autocestom ili putovati s presjedanjima (Pazardzik – Velingrad – Razlog) magistralom koja ide kroz planine Rodopi, Rilo i Pirin.

Odlučile smo se za drugu varijantu jer je put kraći i ljepši. Dragana nas je uputila kako izaći iz grada, gdje stopati i gdje prijeći rijeku Maritsu i Bulgaria Bulevarom na zapad. Spakirale smo se,  pozdravile s ekipom i krenule. Put koji je trebao trajati 15 minuta trajao je cijeli sat. Pješačenje po najvećem zvizdanu. Nikako nismo uspijevale izaći iz grada. Sunce prži, oko nas asfalt, cesta sa 6 traka, a mi nakrcane stvarima i hranom do zuba. Ruksaci su postajali sve teži teret. Umirale smo po vrućini. Na starim žuljevima stvaraju se novi. Zbog vrućine čini se kao da vrijeme kapa. Konačno dolazimo do mjesta na kojem se dade stopati. U roku od pola sata staje kamiončić iz kojeg izlazi smiješni Bugarin  s lonac frizurom, nije šala. Ubacujemo stvari u prikolicu i sjedamo u kamiončić uvezen iz GB. Volan na suprotnoj strani. To u Bugarskoj i nije neka vijest jer hrpa ljudi uvozi automobile iz Britanije jer su jeftini. Todor, vozač kamiončića odmah počinje mljeti brzinom spikera koji daje upozorenja na reklamama za lijekove – na bugarskom! Prvih pola sata nas je pokušavao odgovoriti od stopanja dalje. Ispitivao nas je da li nam roditelji znaju za ovaj put, upozoravao na Šiptare i Cigane po putu. Prepričavao nam svoja iskustava stopanja dok je bio student. Kaže da je jednom prilikom ustopao odbjeglog zatvorenika kojemu je između ostalog dao svoj broj telefona i adresu, pa ga je iste noći posjetila murija, nakon što su bjegunca uhapsili, a njemu htjeli postaviti par pitanja. Za njega je to iskustvo značilo kraj stopiranja. Putem smo stali na nekoliko mjesta. Prvo u nekom selu, uz cestu, da bi kupio paradajz. Jedna kila 4 kune (domaći, mirisni), koje nam je gurao da uzmemo sa sobom. Onda smo stali kupiti vodu, jer nas je uvjeravao da nakon ovog mjesta nemamo gdje kupiti. On si je kupio bijelu Milka čokoladu i forsirao nas da je jedemo. Kupio nam je vodu i kokakolu. Nakon toga išli smo pokupiti paket koji je njegov brat poslao preko nekog kamiondžije iz Njemačke u neku zabit 3 km od Velingrada, do kuda nas vozi. Cijelim putem ne zatvara usta. Na sve stvari izvan uobičajenog shvaćanja izvodi pravoslavne religiozne rituale (hvata se za uho i cmokće, ljubi kažiprst i pritom govori ako bog da, živi i zdravi…).

Stižemo u Velingrad i po n-ti put nas nagovara da idemo vlakom a ne stopom jer su posvuda “opasni bradati muslimani” i daje nam broj u slučaju da ne ustopamo nikoga prespavamo kod njega i njegove obitelji. Kradom nam trpa kekse u torbu, da imamo za put. Shvaćamo da je put od 50 km potrajao 3 sata, zamislite koliko Todorovog laprdanja stane u taj vremenski period. Premorene od “fratra” Todora, vapimo za nenametljivim vozačem do Razloga (!?!?!). Svake 2 minute staju auti, ali ne nama nego lokalnim Ciganima koji samo stoje na mjestu gdje stopamo. Pozdravile smo ekipu i krenule. Valjda imaju dogovoreno. Nakon što su svi oko nas nestali, staje auto iz kojeg viri nasmijana, simpatična faca. Konačno neko normalan, pomislile smo. Vozimo se s Plamenom. Iz Blagoevgrada je, inženjer građevine. Zarađuje masne pare za bugarski pojam, 800 eura mjesečno. I naravno, posao je dobio preko veze. U ovoj je zabiti jer se cesta po kojoj putujemo renovira, a to je njegov posao. Inače pejzaž oko nas cijelim je putem divan. Prolazimo kroz tromeđu Rila, Rodopa i Pirina. Raj na zemlji. Plamen se vraća s posla i trenutno živi u vili njegovog rođaka koja je desetak km od Velingrada. Dolazimo tamo, no on nam nudi da nas odvezedo Razloga koji je još 30ak km dalje, jer u ovim čukama nemamo gdje spavati.

Prihvatile smo ponudu i požalile jer tu počinje nevolja. Pet kilometra nakon što smo prošli njegovo mjesto počeo je razmatrati opciju da se svi skupa vratimo u njegovo selo i pijemo do jutra. Sigurno je šezdeset puta ponovio “ja vas mogu odvesti do Razloga ili se možemo vratiti kod mene i družiti do jutra..” ali zbilja je to cijelo vrijeme ponavljao. Htjela sam izvaditi švicarac i odrezati mu glavu, možda i vise od šezdeset  puta. Uporno smo pokušavale promijeniti temu a film nam je pucao u prosjeku svake 3 minute. On bi nastavljao k’o gramofonska ploča s “ja vas mogu odvesti do Razloga ili se možemo vratiti kod mene i družiti do jutra …”

Zadnja tri kilometra  bila su agonija. Iva je pukla. Ja sam ga uporno ispitivala o svim mogućim stvarima na svijetu, samo da ne ponavlja isto “ja vas mogu odvesti do Razloga ili se možemo vratiti kod mene i družiti do jutra …”

Nakon priča o našem ljubavnom životu, na što smo mu rekle da postoje i svjesno lagale, on je rekao da su nam dečki ionako daleko pa nema veze što smo u vezi.  Zvao nas je u disko i pitao da li postoji šansa da večeras koja od nas dvije izađe s njim. Pritom gladeći se po svom falusu. Oduran je.  Gdje mi je nož!!???

Nismo ga mogle gledati. Konačno je došao i Razlog. Stao nam je u centru uvjeravajući nas da je grad preskup i ružan i da ima Muslimana (ne kužimo to zastrašivanje Muslimanima u ovom dijelu Bugarske). I još nekoliko puta ponovio “… ili se možemo vratiti kod mene i družiti do jutra …”. Iskočile smo van, rekle mu da ćemo mu se javiti kada se vratimo u Bugarsku i zalupile vratima. Isus Mater! Evo nas u Razlogu ispred hotela. Ne možemo doći k sebi. Svjesne da je kasno da nastavimo put po brdima popijemo kavu u birtiji u kojoj drmaju srpski narodnjaci i uzimamo sobu u hotelu za 10 eura (doručak uključen). Sjajno.

Navečer smo prošetale gradom. Simpatičan grad u koji treba svratiti ako ste na planinarenju na nekoj od ove tri planine.

Pogled na planine uzima dah. I pogled iz sobe također uzima dah. Oko nas svinjci, kokošinjci, šupe i vrtovi. Soba je totalni kič ali nam je nakon ovog dana bila najljepša na svijetu.

13. dan

Nakon doručka smo ipak otišle na autobus jer nam se nije dalo zajebavati po lokalnoj cesti do Simitlija (cesta na kojoj se kačimo na autoput za Grčku). Autobusna stanica u raspadu. Cijena karte nije  tri leva kao sto nam je netko rekao, već  pet, a mi smo imale sedamdevedeset  i fali nam desetinka, tipa deset lipa. Kartice ne prihvaćaju pa Iva  pet minuta  prije polaska busa trči kroz grad i traži banku ne bi li promijenila pet eura koje čuvam u novčaniku za krizne situacije (hvala Anči).

Stigla je. Taman na ukrcavanje u bus. U busu kupujemo karte za četiri leva, baba na blagajni stanice nas je htjela zajebati (oprostite na mom francuskom). Bile smo sretne jer konačno krećemo ranije na put, a ne kao inače u pet popodne.

U Simitliju smo popile kavu na autocesti. Marker nam već umire ali uspijevamo improvizirati i napraviti natpis Greece na kartonu koji vučemo još iz Plovdiva.

Dolazimo na autoput i kao i svaki put zaželimo želju. Ovaj put poželjele smo da nam stane prvi auto. Nije stao prvi, ali drugi je. Točnije, stao je kamion kojeg vozi Ivan. Na prvu mali simpatični čovjek u pedestim. Drag. Nakon 10 minuta nam je para počela izlaziti na uši. Nije zatvarao usta. Mljeo je na bugarskom kojeg već razumijemo, ali ovdje na jugu kao da vlada neka bolest koja se zove Ponavljanje. Barem 20 puta nam je rekao i pokazao gdje živi i gdje se nalaze termalne vode opisujući glasanjem toplu vodu i mjehure iz izvora. Upoznao nas je sa cijelim svojim obiteljskim stablom. Dijelom kojim smo prolazili postoji mjesto u Pirinima koje se zove Sv.Petka (s kojom smo se već upoznale u Mitkovom kamionu – imao je sliku obješenu o retrovizor), o kojoj postoji priča da su Svetoj Petki dolazili ljudi s problemima a ona ih je savjetovala što smiju a što ne smiju raditi kako bi izbjegli nevolju. Nakon njene smrti , njena kćer baba Veka se nastavila baviti time, no Ivan kaže da nije dobra kao Sveta Petka. Ivan je išao do Petricha jer tamo živi a i autocesta je u remontu pa se put za Grčku preusmjerava preko centra Petricha. Ostavlja nas na pumpi na ulazu u grad. Premorene i nervozne bacile smo se iz kamiona. Da je Plamen mrtav Ivan bi bio njegova reinkarnacija u identičnom obliku.

Sjele smo na pumpu i prije nastavka puta ručale. Elan s početka dana je nestao jer nas je Ivan ubio u pojam. Nismo imale baš dobru vibru i odmah je stopanje potrajalo duže od sat vremena. Kada smo se opet počele zajebavati i zaboravile na Plamen-Ivan PTSP, ustopale smo. Stao nam je kombi iz kojeg vire tri Cigana. Muž, žena i klinka Mikela od tri godine. Idu u Grčku, ali u smjeru suprotnom od našeg. Nama je bitno samo da dođemo do granice jer je mjesto užasno za stopiranje. Žena nas traži pare, a mi imamo samo pet leva. Pristaju. Upadamo u kombi, pričamo na bugarskom i talijanskom vozeći se do granice udaljene dvadesetak  kilometra. Simpa su. Rodom su Bugari a rade u Italiji i zapravo idu preko Grčke na trajekt za Italiju. Žena nam govori da su bili na moru pa su zato tako tamnoputi :). Tik prije granice kombi se kvari i zastajemo. Dok ga muž pokušava popraviti , vadeći neke dijelove mastan do lakata, mi se zajebavamo sa Mikelom i pričamo sa ženom. Vani je plus beskonačno. Umiremo. U nekom trenutku žena nam govori da bi popravak mogao potrajati ali da je granica odmah iza ugla, pa da ako nam se žuri krenemo pješice. Pozdravili smo se, platile put dvadesetakak kuna  i ušetale u još jednu državu.

Na ulazu u Grčku prilazi nam nasmijana graničarka, gleda nam putovnice i na Jaca engleskom kaže: “Ju in Jurop nau, kongradjulejšen!”

Evo nas u dugoočekivanoj Grčkoj. Euforične smo radi nove zemlje i ljudi. Iako su nas upozorili da u Grčkoj nitko ne staje na stopu, baš nas briga, tu smo, netko ce već naletjeti i stati. Zajebavale smo se na svoj račun i račun svih koji nam ne staju. Nekoliko auta je stalo ali nam nije odgovarao smjer. I evo, dolazi kamion kojeg zaustavljamo jer sporo vozi, upadamo i vozimo se do Seres(h)-a. Sereš?!  To je nekih  sedamdeset kilometra od granice. Vozi nas Mađar. Konačno netko tko šuti. Izmijenili smo tri i pol rečenice i cijelim putem uživale u krajoliku i rijeci Strumi koja nas je pratila još od Bugarske.

Na ulazu u Sereš ostavlja nas i za par minuta ponovno nam staje kamiondžija. Ovaj puta Čeh. Njemu smo zaboravile ime. Ide ravno u Thessaloniki. Vozi njemačko meso u Grčku, a iz luke fura lubenice u Njemačku. Voli piti rum i jedva čeka da se ukrca na trajekt da si jednu spije. Interijer kabine je ful upečatljiv: plinsko kuhalo, kazan vode, bar 20 upaljača, prljave šalice od kave, televizija, plišane igračke i cyber oprema za kamion. Izgleda kao detektiv iz američkih filmova 90-ih. Ray Ban avijatičarke, razdjeljak između svakog zuba, zurka Chuck Norris, cijelo se vrijeme keseri i zajebava. U planinskom dijelu vožnja izgleda kao turističko razgledavanje budući da ne može voziti brze od četrdeset kilometara na sat. Konačno ugodna vožnja i normalan vozač. Ulazimo u Thessaloniki. Glavom u zalazak sunca, ponovo. Grad je ogroman, zgrada na zgradi, masa ljudi po ulicama. Još šest kilometara do centra grada. Čeh se bori sa GPS-om i pronalazimo put do luke i centra. Ispadamo iz kamiona usred grada sretne jer smo konačno u Saloni. Ali postoji problemčić  Otkad smo zapele u Razlogu ne uspijevamo se spojiti na net da nađemo neki kauč za spavanje pa krećemo u potragu za nekim internet kafeom, mada svjesne da je prekasno da nas netko primi.

Prvi šamar na kiosku. Karta Grčke je 10 eura. Ne kupujemo ju. Tražimo kafić s Wi-fijem dalje ispitujući ljude na cesti. U uskom centru grada pronalazimo internet i game centar. Cijena interneta 2.20 eur/h. Couchsurfing otpada pa tražimo hostele. Cijene su prave europske, od 15 eura na više. To ne želimo. Dok smo surfale uzele smo malo pivo koje košta euroipol, a surfanje nas je izašlo skoro četiri eura. Otišle smo prošetati i skužile da se masa mlade ekipe skuplja na arheoloskim iskopinama. Tu smo sjele, uzele si cugicu, izvadile večeru i promatrale ljude… Oko nas sodoma i gomora. To nisu bili mladi. To su bile beštije, prostitutke, narkomani i svodnici. Bilo nam je dosta svega – htjele smo natrag kući – u Bugarsku, gdje je sve jeftino i ljudi su prekrasni. Dogovorile smo se za zadnji pokušaj traženja Wi-fija i nekog rješenja koje ne uključuje plaćanje spavanja, bar ne po toj cijeni. Odmah iza ugla naletile smo na super birc, dobra ekipa, muzika genijalna. I Wi-Fi.

Sjednemo i naručimo pivo po 4.5 eura. Fino je, ali ne toliko. Ljute smo jer smo navikle na Bugarske cijene. Odlučujemo da idemo ravno u Albaniju nekim noćnim busom ili vlakom. Jebeš Grčku. Ovaj grad se nije uklapao u naše putovanje. Prevelik je i previše košta. Posljednjih dana navikle smo na intimnije i srdačnije situacije,  gdje nisi samo još jedan u redu, gdje se tvoje ime zna i gdje je toplija atmosfera. Zaletjele smo se jer smo jako željele Grčku. Ali nema veze. Iako smo na nekoliko stvari potrošile novaca dostatnih za nekoliko dana u prethodnim zemljama…

Već su dva sata ujutro, dečko iz birca nas upućuje prema kolodvoru i krećemo. Pješice, naravno, jer je udaljen tek dvadesetak minuta hoda, iako nas svi uvjeravaju da uzmemo bus jer je daleko. Naše poimanje daljine je različito od grčkog. Dogegale smo se do kolodvora koji noću ne radi. Nakon izležavanja ispred kolodvora prebacile smo se na autobusnu stanicu i odlučile skuhati kavu. Polako smo bile na rubu od umora i cijele situacije pa smo pukle. Zakačile smo se na najglupljoj situaciji – oko paljenja kuhala :D. Rekle si što si imamo reći i popile kavu u nadrkanom tonu. Ispred nas je agencija koja prodaje karte za Albaniju. Bus polazi u 9 sati, sada su 4 sata. Preziremo Grčku. (podsjeća na vic o bosancu koji odlazi u Kanadu i šalje pisma familiji).

Vrijeme je proletjelo. Sviće pa idemo na još jednu kavu nešto dalje od kolodvora. Ulice su opet prepune ljudi kao i noću. Želimo naglasiti da se ne čini da su Grci lijeni. Sjele smo u birtiju za koju smo mislile da je bugarska, jer smo ranije tamo vidjele Bugare da sjede, a i interijer je odisao komunizmom. Pomislile smo – konačno nešto jeftino. Zajeb. Kava je koštala skoro dva eura. Iva je popizdila jer je kava nepitka, odbila je platiti što je konobar prihvatio. Brzo je došlo osam sati i krenule smo po kartu za bus. Na blagajni ne prihvaćaju kartice, a mi nemamo prebijene pare u novčaniku. Idemo na bankomat koji nam ne želi isplatiti novce, zabrijale smo da više nemamo love. Uopće. Fuck. Sve se događa pola sata prije polaska busa. Iva trči u banku. U banci ne daju nikakvo rješenje jer ne žele isplatiti pare s računa neke strane banke. U tom momentu ne pada joj na pamet sranje s bankomatima u Grčkoj. Unezvijerena još jednom pokušava dići pare s bankomata i uspijeva. Ali samo 100 eura. Ah. Kakva peripetija. Od toga smo dale 50 eura za bus prema Durresu (Albanija). Na brzinu, u zadnjih deset minuta kupujemo karte, trpamo stvari i krećemo. Padamo u nesvijest.