Bazni logor blues

Već tri dana sjedim ovdje
i nemam kaj za jest
samo nek’ mi rendžeri
daju neku dobru vijest!

Čistih gaća više nemam
a za Nido se spremam
vjetar dere kao lud
više stvarno nemam kud.

Cinthiji u zavjetrinu bježim
od svoje slike se ježim
smrdim kao tvor
ja sam baznog logora stvor.

(Mia Vrbanac, 9. siječnja 2012., Plaza de Mulas)

 

Nakon dugih priprema: treninga, pronalaženja sponzora, organiziranja potrebne logistike i kompletiranja stvari, napokon smo se, dan nakon Božića, nas četrnaestoro, uglavnom članovi PDS Velebit: veliki vođa Mario Jelić-Jela, prva dama Korana Resan, uvijek dobro raspoložena Ivana Hesheimer, dalmatinac zalutao u brdima Marko Prelas (PD Imber, Omiš), zvijeri Tea Čalogović, Sanja Đurin (HPD Zagreb-Matica), Ena Vrbek i Lana Đonlagić (HPD Zagreb-Matica), virtuoz na žicama Martin Zajšek, tehnološki freak Marko Himmelreich, strpljiva Ana Smolić, car šala, pošalica i acro joge Loris Redovniković i otrovne Mia Vrbanac i ja, entuzijastički sjurili na zagrebački aerodrom s hrpom torbi i divnim ljudima koji su nam mahali dok se avion odljepljivao od piste. Prva postaja: Pariz tj. aerodrom Charles de Gaulle na kojeg smo osuđeni narednih 11 sati, do polijetanja za Santiago de Chile. Vrijeme smo prikratili šetnjom gradom i ispijanjem najskuplje kavice koju smo mogli zamisliti: 18 eura vlakom od aerodroma do centra i natrag i 6 eura za kavicu, da ne govorimo o usputnim snackovima. Doduše, ima nešto romantično u sjedenju na terasi omanjeg kafića kraj Seine dok se pale svjetla grada. Iskustvo je neponovljivo u svakom smislu riječi.

Koji sat kasnije, jurimo kroz oblake prema Santiagu i napokon, iz aviona, bacamo prvi pogled na Ande i samu Aconcaguu. Još koji sat i slijećemo u Santigu. Carinska kontrola vrlo je stroga: unos hrane koja nije tvornički zapakirana i prijavljena zabranjen je pa smo zbog nespretno zaboravljene mandarine iz avionskog lunch paketa proveli dodatnih sat vremena na aerodromu u raspravi s carinskim službenicima i uvjeravanjima da je sporna mandarina veličine kiwija samo posljedica umora od putovanja. Put od Santiaga do Mendoze nastavljamo u ranim poslijepodnevnim satima drugog dana puta nevjerojatno udobnim autobusom u kojemu čak i najkrakatiji primjerci ekspedicije mogu nesmetano ispružiti noge. Na čileansko-argetinskoj granici opet čekanje – zbog pokvarenog autobusa još dodatnih dva sata ubijanja oka, virtuozne Martinove svirke i divljenja Andama. I napokon, nakon 7 sati vožnje, Mendoza. Umorni i izgladnjeli, iskrcali smo prtljagu u malom, unaprijed rezerviranom hostelu i odjurili na večeru nadajući se sočnom argentinskom stakeu, no, zbog nespretnog odabira restorana, pogostili smo se samo žlundrastim i ne baš sočnim odreskom.

U Mendozi smo proveli samo jedan dan – jedva dovoljnim da izvadimo dozvole za uspon (Permiso de Ascenso) i nabavimo svu hranu potrebnu za boravak u brdu. Već smo se rano izjutra razletjeli po gradu, prvo uplata za dozvole (3000 pesosa), čekanje u redu za dozvole pa kupovina hrane što se ispostavilo prilično kompliciranim zbog nepoznavanja lokalnih namirnica, a bome i španjolskog. Iako smo svi unaprijed popisali namirnice potrebne za dva tjedna života izvan civilizacije, panično višesatno guranje kolica po supermarketu je neizbježan dio ekspedicijskog folklora. Kao i ostali parovi po šatorima, Mia i ja smo svoja kolica napunile preko vrha, potrošivši nešto više od 1000 pesosa i odgulivši nekoliko sati glavobolje kako namirnice i stvari potrpati u ruksake i transportne vreće.

U četvrtak u jutro, 29. prosinca, napuštamo Mendozu u mini-busu pretrpanom stvarima i nakon trosatne vožnje stižemo do agencije koja nam je iznajmila mule za prijenos glavnine stvari do baznog logora. S obzirom da je dozvoljena težina tereta najviše 60 kg po muli, transportne vreće ne smiju težiti više od 30 kg i svaka se vreća/torba važe. Izvaganih 600 kg tereta ostavili smo u agenciji, a sa sobom ponijeli samo neophodno za dvodnevni treking do baznog logora. Na ulazu u nacionalni park, odakle počinje uspon do baznog logora, rendžeri provjeravaju dozvole za uspon svakog člana ekspedicije, uvode nas u evidenciju i predaju numerirane vrećice za smeće koju smo dužni vratiti na odlasku iz baze (u slučaju gubitka iste kazna je 100$).

Prva postaja nam je Confluencia na 3.300 m n.m. i do nje se vučemo s pretovarenim ruskacima i suncem koje nam žestoko udara u tjeme. Uspinjemo se blagom stazom kroz klanac rijeke Horcones u kojem, osim trave i pokojeg niskog grma nema nikakve vegetacije dok nam disanje dodatno otežavaju oblaci prašine nošeni jakim vjetrom. Nakon tri sata ne pretjerano zahtjevnog hoda stižemo u Confluenciu, a nekolicina nas se suočava s prvim visinskim poteškoćama, uglavnom zbog nedovoljnog pijenja vode. Agencija koja nam je iznajmila mule, osigurala nam je i smještaj u šatoru u Confluenciji te, tko je htio, večeru. Nakon što nam je Lana obavila prvi kontrolni pregled (mjerenje pulsa, saturacije i slušanje pluća), većina nas je zabila samo glave u lonce s prilično bljutavim taglianetama koje mirišu na kemiju čak jače od onih koje se mogu naći na našem tržištu. Prvi aklimatizacijski uspon smo obavili već drugo jutro, popevši se na 4.000 m n.m. u smjeru Plaza di Francia. Po povratku u logor slijedi obavezni pregled kod „službenog“ doktora, jedan od dva pregleda koje moraju obaviti svi sudionici ekspedicija kako bi nastavili uspon.

Na staru godinu, u subotu u jutro, krećemo prema baznom logoru Plaza de Mulas (4.260 m n.m.), većina s probavnim i želučanim problemima koje smo isprva pripisali hrani, no ispostavilo se da nas je uništila magnezijem bogata voda iz Confluencije koju smo pili bez prokuhavanja. Prva dionica puta prema baznom logoru je lagani uspon, ali nakon nekoliko kilometara spuštamo se u riječnu dolinu i narednih nekoliko sati tabanamo po ravnome, bez trunke hlada u blizini, s bolnom utrobom. S izblijedjelim kosturima nesretnih mula koje su ostavljene da istrunu nedaleko staze, krajolik pomalo podsjeća na apokalipsu. Nakon nekoliko sati napokon se opet počinjemo uspinjati, no ne zadugo. Staza se ponovno spušta da bi se, nakon nekoliko stotina metara, ponovo počela uzdizati i tako nekoliko puta – pravi roller coaster samo s daleko manjim brzinama. Nakon više od 8 sati hoda i potpuno iscrpljenim zalihama vode, napokon smo ušetali u bazni logor, smješten na prostranoj visoravni u podnožju Aconcague.U međuvremenu su mule već doteglile naše transportne torbe pa brže-bolje dižemo šatore na mjestu predviđenom za naš logor, s predivnim pogledom na samu Aconcaguu i okolne vrhove. Pri obaveznoj prijavi na ulazi u Plaza de Mulas, svatko dobiva numeriranu vrećicu za fekalije tzv. shit-bag za visinske logore jer je zov prirode na visinskim logorima dozvoljen samo u plastičnu vrećicu. Napunjenu vrećicu, zajedno s vrećicom za smeće, moramo uredno vratiti na izlasku iz baznog logora, u protivnom plaćamo kaznu od 100 $.

„Ludo“ novogodišnje slavlje u baznom logoru svelo se na jedan šampanjac, sjajan Lorisov vatreni performans i nas nekoliko izdržljivih koji smo jedva čekali da dokusurimo bocu i strovalimo se u vreće.

Nedjelja, naravno, dan odmora kada se sređuje logor, podiže bazni šator i lijeno lješkari na suncu. Na uzvisini iznad naših šatora podignuta je neobična galerija slika u kojoj postariji hipi, osim slika, prodaje i dragocjene minute na internetu. Mia, nabolja cimerica na svijetu, prva juri prema internetu i iznenađeno saznaje da umjetnik, osim šarenih slika Aconcague i okolice posjeduje i šaroliki izbor muzike, uključujući i Thompsona kojim nas je zdušno pozdravio kad je saznao da smo iz Hrvatske. Naknadno smo saznali da poznavanje tog dijela hrvatskog muzičkog kolorita može zahvaliti svojoj supruzi – argentinki hrvatskog porijekla. Kod rendžera obavljamo i drugi obavezni liječnički pregled i spremni smo za najbolji dio uspona.

Do nedjelje su nam vremenske prilike išle prilično na ruku – naravno, kad je trebalo tabanati po ravnici bez imalo hlada u blizini, no navečer je jaki vjetar dopuhao i prvi snijeg. Noćne temperature sad su već osjetno niže. U ponedjeljak se budimo rano u jutro, u šatorima još uvijek zaronjenim u sjenu Aconcague i najradije bismo sačekali prve zrake sunca da odledi tanku koru leda koja se uhvatila na vanjskoj stijenki šatora, ali danas moramo doći do prvog visinskog logora Plaza Canada na 4.940 m n.m. i prenijeti veći dio stvari potrebnih za daljnji uspon.

Natovareni hranom, visinskim šatorima i dijelom kartuša za visinske logore, na izlazu iz baznog logora se provlačimo uskim puteljkom kroz penitente[1] i nastavljamo strmim siparom do izoliranih stijena Las Piedras Conway nakon čega staza vijuga dijagonalno prema Canadi. Osim kad su u pitanju zvijeri poput Tee, Ene, Lane i Sanje kojma je trebalo nešto manje od dva sata, sam uspon ne traje dulje od tri sata. Na Canadi ostavljamo višak stvari i dobro ih zatrpavamo kamenjem kako nas vjetar ne bi neugodno iznenadio, a kako se vrijeme već lagano počelo kvariti, vraćamo se u bazni logor za manje od sata.

Utorak, 3. siječnja, predviđen je za odmor i pripremu ostatka stvari za sutrašnji ponovni uspon na Canadu. Najbolja cimerica na svijetu i ja se izvlačimo iz šatora tek kad nas je sunce već dobro zagrijalo. Dan provodimo u kuhanju (improvizirane kuhinjice u prašini ispred šatora), besmislenom ziđanju suhozida, izležavanju i pripremanju ruksaka za uspon. Do sada smo se uglavnom svi već uspjeli riješiti posljedica konzumiranja magnezirane vode iz Confluencije.

Iako smo većinu stvari već prenijeli na prvi visinski logor, na ponovnom usponu na Canadu opet stenjemo pod barem 20 kg tereta na leđima. Namjera nam je prespavati na Canadi i sutradan krenuti dalje prema drugom visinskom logoru Nido de Condores na 5.550 m n.m. Međutim, oluja koju nam je meteorologica Ivana Stiperski već najavila, natjerala nas je na povratak u bazni logor gdje provodimo naredna tri dana. Vrijeme provodimo u letargiji uz obilne količine čaja, hrane i spavanja, na Lorisovom kratkom tečaju acro joge, a u međuvremenu smo se uspeli i na obližnji vrh Bonete (5.050 m n.m.).