Ovog petka, 13. lipnja bili smo u Muzeju suvremene umjetnosti na sampladahiju “Biće je biće” – DB Indoša i Tanje Vrvilo [Kuće ekstremnog muzičkog kazališta] uz Trobecove Krušne Peći, Marušku Aras, Evu Badanjak i Mancea.

Video zapis.

“Sampladahija BIĆE JE BIĆE putuje s Parmenidom i Artaudom kroz stoljetna vremena disanja, koristi se našim plućima kao sitom kroz koje prolazi zrak i gubitak zraka. U tom su svijetu zastarjelog bića već postojali svemirski brodovi, krijumčari i pamtitelji knjiga, stvarnost je počela blijediti, pretvarati se u psihogeografiju, stanje nestvarnosti. Najprije čujemo šum inhalacije, Eleite koji udišu, psihodahiju koja lokalizira afektivne misli. Ta vrst uvećanja, vrisak koji mikroskopski ulazi u sam ošit čini da udišemo stvarni trenutak, usisavamo stvarnost, potom je zadržavamo u plućima i raspršujemo dugim bučnim izdahom. Blažena i zamagljena predodžba o udisanju i izdisanju postaje bolna, kao da nas netko bode iglom. Udišemo zaustavljeno vrijeme, vrijeme rasipanja i zgušnjavanja u kumulusima daha nad nama. Taj nas dah grabi takvom silinom da ne možemo povjerovati, naše bronhije vrište, čini nam se da cijelim bronhiolama odzvanjaju alarmi, alveole žele pobjeći iz naših pluća, žele ispariti u oblake koji nestaju iznad naših glava. Biće je radioaktivna, puna lopta koje se ne kreće, biće nije energija koja je nastala, niti energija koja će nestati, biće je jedva čujno pucketavo radioaktivno disanje. Biće je biće implozije-eksplozije i vrijedi za primjer doživljaja poetske psihodahije onoga bića kojega čine više suglasnika i jedan samoglasnik, jednoga ili više udisaja, neprekinutog dahovanja. Imaju naše eolite i naše mezolite i naše neolite, imaju naše Černobile i naše kromirane artefakte impregrirane vitalnim sastojcima. Ne napuštajte svoj razum, ne odlučujte se za ravnodušnost samo zato što vam je to lakše ili zato što vam ozračeno jelo koje vam nude na prvi pogled izgleda ukusnije. Mi nismo luditi, mi sijemo paniku napretka i proglašavamo je sampladahijom bića!”