“Alojz “Lojzek” Bukovski je zadnje mjesece života proveo u bolničkom krevetu pod narkozom. Tada bi prizivao stvarnost u kojoj je brinuo o svom vinogradu i plivao u jezeru. Kratki momenti sreće ispreplitali bi se s nemoći i zasljepljujućom boli. Kroz agoniju ga je dozivala njegova draga Vikica. Krenuo je prema njoj mračnim hodnikom, ali koliko god bi hodao, činilo mu se kao da stoji na mjestu. Ipak je to bio još jedan njegov san.

Djed što snije sam
U bijelom krevetu
Doziva sjene

Posvećeno Alojzu Bukovskom (1941. – 2021.)”

 

Režija: Dario Bukovski
Izvode: Dario Bukovski, Esox Lucius Ido, Margareta Vidmar, Marko Amižić
Kostimografija: Margareta Vidmar, Esox Lucius Ido
Scenografija: Kristijan Popaj, Dario Bukovski
Tehničar zvuka i rasvjete, praktični efekti: Maxime Weinmann
Fotografija: Marina Uzelac
Dizajn zvuka i plakata: Dario Bukovski
Hvala: Jasmin Dasović