“Autoreferencijalna fantazija, skica za programiranje, nastala kao rezultat proučavanja snova, izvedbenosti užitka, humanoidnih robota i nekih osobnih rodnih promišljanja.

Kroz biografske momente iz života, djetinjstva, istraživanje vlastitog identiteta, što to znači biti žena, izvođačica se bavi pitanjem socijalnog programiranja svakog od nas; koliko nas društvo, okolina, odgoj ili naši vlastiti izbori određuju u životu, te možemo li se uopće osloboditi nametnutih nam “programa” .

Predstava je autorski rad Ane Katulić, dramaturgiju potpisuje Marija Antić, kostime Tajana Štasni, a dizajn svjetla Domagoj Klasić. Izvode Ana Katulić i Bojan Tošić.

“Maksima Simone de Beauvoir “ženom se ne rađa nego postaje” kao da se ovdje scenski opredmećuje. Međutim, iako se Ana u tekstu izrijekom referira na feminizam, pitanje roda nije odlučujuća tema ove predstave. Ana iz scene u scenu uspostavlja svoj osobni identitet scenske umjetnice”
Marija Antić, dramaturginja”