Ove srijede, 11. travnja, bili smo u Vintage Industrial Baru na žednouhom koncertu, svirali su bendovi Supersuckers i Erotic Biljan & His Heretics.
Video zapis s koncerta.
Malo prije pola deset prvi na pozornicu izlazi bend Erotic Biljan & His Heretics. Ovaj zagrebački garage rock bend već je imao priliku svirati s bendom Supersuckers u Beču prije devet godina, pa je bio logičan slijed da zasviraju s njima i na domaćem terenu. Nakon nedavnog otkazivanja nastupa u Retro klubu zbog bolesti pjevača i nakon ozljede koju je zadobio njihov gitarist u sukobu s jelenom (da, dobro ste pročitali), bend se vratio još nabrijaniji jer, kao što znamo, što vas ne ubije, to vas ojača. Iako je za vrijeme njihovog nastupa publika tek pomalo i sramežljivo punila Vintage, Heretici se nisu dali omesti malim brojem publike i svoj su četrdesetak minuta dug set otprašili pošteno. Nastup im je završio točno u deset pjesmom “Rock‘n‘roll Revolution No.5.“, dobrano pripremljen teren za Supersuckerse.
Nešto poslije deset sati pozornicu zauzima bend Supersuckers. Ovaj američki bend postoji već trideset godina, iza sebe imaju deset dugosvirajućih albuma, nekoliko kompilacija i live albuma, brdo singlica, EP-a i split albume s izvođačima kao što su Zeke, Electric Frankenstein i Reverend Horton Heat. Početkom devedesetih u vrijeme kad je Sub Pop žario i palio za njih su izdali svoja prva četiri službena albuma i zajedno s bendovima kao što su The Dwarves, New Bomb Turks i Rockets From The Crypt činili su okosnicu američke garage punk scene. S vremenom su sve više u svoje pjesme ubacivali country, blues i metal utjecaje, pa im je tako zadnji album iz 2015. “Holdin’ The Bag“ kao i “Must’ve Been High“ iz ’97. uglavnom u country/americana điru. U Zagrebu su do sada, ako se ne varam, svirali tri puta, i to sva tri puta u KSET-u, naravno, ako ne računamo solo nastup njihovog pjevača/basiste Eddiea Spaghettija u Hard Place-u 2011-e, znači, ‘ko bi rekao prošlo je već devet godina od njihove zadnje svirke u našim krajevima. Trebali su nastupati i prije tri godine, ali je ta turneja otkazana jer je Spaghettiju dijagnosticiran rak. U međuvremenu je bolest pobijeđena, rak je uspješno uklonjen i došlo je vrijeme za promijene u članstvu benda, pa sada uz Eddiea Spaghettija jašu nova dva punk kauboja i već ovoga ljeta možemo očekivati njihov najnoviji album.
Par minuta uoči nastupa sam u wc-u naletio na lika s kaubojskim šeširom koji fotka naljepnicu od Cecil Allen Moorea (country muzičara koji je prošli tjedan nastupao u Vintageu), nisam bio sto posto siguran, ali sam se ubrzo došavši pred pozornicu uvjerio da je to glavom, bradom i šeširom bio upravi Eddie Spaghetti.
Ove su večeri svirali u klasičnoj rock’n’roll postavi (gitara, bas, bubanj i vokal), nije bilo akustičnih, a bome ni country i blues pjesama. Neke su pjesme poput njihovog možda i najvećeg hita “Creepy Jackalope Eye“ imale malo drugačiji aranžman (do pola su je odsvirali u nekom lounge điru, ne bi li je u nekom trenu odsvirali onako kakvom je svi poznajemo), ali se repertoar sastojao uglavnom od rock’n’roll pjesama. U nešto manje od sat i pol svirke prošarali su svojim repertoarom uzduž i poprijeko, odsvirali su između ostalog “Sugie“, “Pretty Fucked Up“ i “I Want The Drugs“. Glavna im je atrakcija svakako bio gitarist “Metal“ Marty Chandler koji je čitav nastup dok je svirao gitaru zauzimao sve moguće i nemoguće gitarske poze, a tu i tamo bi mu se u istoj akciji pridružio i Eddie.
I bez obzira na prilično pun klub, solidnu svirku benda i dobru komunikaciju s publikom koju je kroz šale između pjesama uspostavio lider benda Eddie Spaghetti, dojma sam da je cjelokupna atmosfera na ovom događaju na kraju ipak bila prilično mrtva. Bilo je povika odobravanja i glasnih ovacija, ali niti u jednom trenutku nisam primijetio da je netko podivljao. Okej, možda vam ta akcija zvuči pretjerano s obzirom na to da je prosjek godina publike u najmanju ruku bio četrdeset plus, ali ipak je ovo bio nastup garage punk/r’n’r benda, pa mi je nekako bilo logično da će se stvoriti malo nabrijanija atmosfera i da ću vidjeti barem grupicu ljudi kako pleše, skače ili kao što sam prije napisao „divlja“ u ritmu prilično žestoke glazbe ovoga benda. To se nažalost nije dogodilo, cupkanje u mjestu s pivom u ruci je sve što su Supersuckersi izmamili ove večeri od domaće publike. Jebiga, možda su se vremena promijenila, otići ću uskoro na neki post rock koncert i ako tamo doživim pogo bacim vam dojavu.
Joža
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.