Na ovom svijetu postoje razne misterije… Jedna od njih je: zašto ljudi idu na mediokritetske koncerte, a ne dođu na totalni kuriozitet od gigčine? Također mi nikada nije bilo jasno zašto ljudi idu na trens kad postoji kraut?

Mislio sam da kasnim na gig, međutim kad sam stigao u Mediku, ne da koncert nije počeo, nego je Attack bio prazan, a u dvorištu, osim bendova i par opskurnih likova, nije bilo nikog. To polako postaje dobar znak, u zadnje vrijeme kad god nema ljudi na certu znači da će svirka biti odlična. Stao sam se popit pivkana sa sumnjivom grupicom blekmetalaca/darkfolkera i uskoro je počelo.

 

Video zapis s koncerta.

 

Prvi su nastupili Daliborovo granje, folk psych petorka iz Čakovca. Dvije gitare, bubanj, bas i flauta – zakon! Prva stvar je bila onako malo progi, odmah su me kupili, no nadalje je sve bilo uglavnom folkerski – od sporije psihodelije do krauta. Bilo je također puno post rokerskih dijelova i cijelih stvari, mislim da im je to suvišno i da im ubija trip. Ne znam, možda je do mene, ja generalno ne volim post rock. Kad su svirali takve stvari nekako sam samo čekao da se završi i da se vrate na staro. Zapravo su mi baš fora, a taj balkanski folk ionak ima opće mjesto, imali smo to kod gomile jugo progera pa i danas kod nekih vrhunskih domaćih kraut sastava, međutim Daliborovo granje imaju taj međimurski štih i po tome su svakako posebni i originalni. Da se razumijemo, bend nije zvučao baš najbolje, ali ne zbog pjesama ili izvedbe (jer momci i cura super sviraju) već zbog opreme. Imali su loše gitare i pojačala…nisam vidio koje pedale koriste, boja gitara im je bila previše distorzirana, ali onako kao ovi novi šabanski bendovi metalci šta sviraju narodnjake. Međutim, još jednom to nema nikakve veze jer zaista kidaju i jako su mladi, tako da ima puno vremena za njih. Trebaju i dalje raditi ovakvu muziku, a zvuk će doći sam. Do kraja su odsvirali i obradu „Ljubav se ne trži“ i super je zvučala…dobro su to uklopili u svoj đir. Sve u svemu, bilo je ugodno slušati ih, prijatno sam se iznenadio. Na gigu je bilo 20-ak, 30-ak ljudi.

 

Onda je počeo Mugstar, kraut psych space iz Liverpoola. Koliko mi je poznato bend ima četiri člana, no sad je nastupio kao trojka.  Pete Smyth gitara, sint i vokal (tele u hiwatt 100tku u 412 1960 lead), Jason Stoll bas (rick u svt 350h u 412 marshall) i Steve Ashton na bubnju. Postoje od 2003. godine i da ne duljim ljudi su radili Peel session i imali kolaboraciju s Damom Suzukijem…

 

Najprije moram reći da je na njima bilo još manje publike. Iako se skupilo nešto ljudi sa koncerta u Klubu. (svi su se žalili na očajan sound, ali tako im i treba kad ne idu na dobre svirke) veliki dio ekipe ostao je cugat na dvorištu. Brijem da je to ekipa prvog benda…ljudi došli vidjeti svoje frendove i šta sad. :) Ja sam ih pokušao pozvati, ali uzalud…čuo sam da su fanovi Metallice imali te fore 80ih…da su okretali leđa kad svira drugi bend ahahah a dobro. I ja kad sam bio klinac sam valjda više volio cugat s frendovima nego gledati neki tamo kraut iz Liverpoola. :)

 

Otvorili su koncert “Unearth”, onako rokerski, čak malo i stoner rokerski – toplim rifovima, a hladnim soundom…kao pustinja po noći. :) Uslijedila je “Black Fountain” sa “Axisa“…kratki sanjivi ambijent koji odjednom razbija tribalni bubanj i uvodi u takvu krautčinu koja potvrđuje dimenziju prostor – vrijeme, vadi vas iz tijela i nosi u sedamdeset i drugu u neku šumu na potezu Düsseldorf – Köln.

 

Odmah počinjem čagat i ne prestajem do kraja jer mi ne daju stat. Iduća stvar “Serra“, Smyth se hvata sinta i počinje ortodoksni kraut poput starih švapskih majstora. Slijedi “Ouroboros“, potpuno ludilo, postaje jasno da ovaj gig nije trebao biti u Attacku već u Sljemenskim katakombama. Nisam smio pogledati iza sebe, ali u prvom redu atmosfera je bila jebena! Joža, ona cura iz Attacka (ne znam kak se zove, ali stalno je na gigovima), jedna ženska s darkerskog partija u Čvari i ja. Nas četvero imamo takav privatni parti da je to strašno… razmišljam kak se trebam naći s frendovima poslije giga i kak mi neće vjerovat koliko je ovo dobro. Dalje idu nove “Goat Head” i “Flemish Weave“, na trenutak usporavaju i bacaju nas u trans. Smyth upotpunjuje ritual ambijentalnim vokalom u daljini, no već se u pola stvari vraćaju u brži tempo. Ulazi hipi organa u stilu starih engleskih gospodara univerzuma, razmišljam kakve smo šlape, umjesto da se skinemo goli i bacimo koju gljivu, mi se tu klatimo lijevo desno. Završavaju s time machine, kakav finale! Kakav krešendo! Kakva krautčina! Uspijevamo ih dozvat natrag na još jednu stvar, i to je to. Momci su ga pokidali. Otišao sam im se zahvalit i otpalio. Moram pohvaliti ekipu iz Attacka na brilijantom gigu, svaka čast za booking, također i tonce koji su napravili da bend zvuči bolje no na snimci. Eto tako…veseli četvrtak…

 

Brando

 

photos & video by Joža

 

https://www.facebook.com/MUGSTAR-127591997334111/?fref=ts