1.5.2. Festival

Nakon trodnevnog pedaliranja stigli smo do cilja – gradića Tolmina na sjeverozapadu Slovenije. Osim što je smješten na ušću rječice Tolminke u Soču, u sjeni Julijskih Alpa na samom ulazu u nacionalni park Triglav, Tolmin je najpoznatiji po tri velika glazbena festivala. Najveći i najstariji od njih je Metaldays, bivši Metalcamp, koji svakog srpnja od 2004. okuplja desetke hiljada metalaca i iz godine u godinu dovodi sve više velikih i kultnih bendova, kao i sijaset manjih, još neafirmiranih bendova iz regije. Overjam je, pak, ove godine po četvrti put u Tolmin privukao mnoga poznata imena reggae glazbe uključujući Gentlemana, Maxa Romea i Capletona, a za njima i hrpu ljubitelja dubokih bas linija, gandže i dredova. Izgrađen na ostavštini ugaslog Riversplasha, Overjam je 2012. godine iznova redefiniran kao žanrovski boutique festival. Ne bi bili daleko od istine kad bi ga prozvali mlađim bratom pulskog Seasplash festivala, koji se svake godine trudi kvalitetom i zvučnošću izvođača nadmašiti svog starijeg brata. Zdrava konkurencija između ova dva bliska reggae festivala, siguran sam, podizat će ljestvicu kvalitete izvođača još puno ljeta. Metaldays je već odavno prešišao konkurenciju i ustoličio se za najbitniji ljetni festival metal glazbe u regiji i šire, dok se treći tolminski festival i cilj našeg puta – Punk Rock Holiday – tek od ove godine uistinu potvrdio kao ozbiljni igrač na festivalskoj sceni.

 

Kad je pokrenut 2011. godine, Punk Rock Holiday je na prvom izdanju ugostio kremu melodične pank/HC scene – Bad Religione, NOFX-e, Bouncing Soulse, Hot Water Music, Strung Out – i mnogi su se pitali hoće li se taj balon brzo ispuhati, tj. kako će i hoće li sljedeća izdanja moći zadržati ili nadmašiti bombastičnost prvog festa. Pokazalo se da to baš i nije lak posao, jer je 8000 ljudi koliko je posjetilo prvi festival ostala nedostižna brojka koju su sljedeći P.R.H.-i mogli samo sanjati usprkos nekim bitnim promjenama, npr. ukinute su barijere između publike i bine i dozvoljeno je slobodno stage-dive-anje, te osjetnog poboljšanja kvalitete i raznolikosti ugostiteljske ponude unutar kampa. Prije ovogodišnjeg sam bio samo na prvom P.R.H.-u, ali sam od poznanikâ koji su redovito svako ljeto pičili put Tolmina na festival saznao da se krivulja broja posjetitelja ozbiljno strmoglavila nakon vrhunca prve godine. Mnogi će se od nas što smo svakog srpnja kroz prvu dekadu 21. stoljeća putovali u mjesto Velika kraj Požege na sad već legendarni Dirty Old Fest s nostalgijom prisjetiti najboljih dana ovog festivala – smjestio bi ih između 2004. i 2009. godine, kao i njegova potonjeg laganog propadanja, sve do potpunog gašenja nakon iznenađujuće dobrog izdanja 2012. godine, kad smo čak povjerovali da za DOF još ima nade. Dirty Old Fest je, za razliku od Punk Rock Holidaya započeo skromno, kao rođendanski tulum za šačicu slavljenikovih pajdaša, ali je nekako trudom i upornošću organizatorâ uspio prerasti okvire lokalnog derneka i pretvoriti se u najbitniji hrvatski pank festival na kojemu su redovito nastupali i mnogi ne-pank, pretežno ska/reggae izvođači. Filozofija kombiniranja privlačnih glazbenih imena s bivakovanjem u prirodi, dovoljno divljoj i zanimljivoj da posjetiteljima iz grada – a takvi su obično činili većinu – pruži osjećaj povratka u jednostavnija vremena, no opet ne predaleko od civilizacijskih tekovina, dućana, kafića i restorana u kojima će pronaći okrjepu nakon cjelonoćna tulumarenja kamen je temeljac i DOF-a i P.R.H.-a, s tim da smo u Velikoj mamurluk liječili u bazenima, a u Tolminu u hladnoj Soči i još hladnijoj Tolminki. Ova dva festivala dijelila su i mnoge izvođače, iako je, kako sam već rekao, P.R.H. od početka igrao s puno jačim adutima, dok je DOF i na vrhuncu popularnosti u ruci držao tek donji dom aduta. Povlačim ove usporedbe jednostavno zato jer smatram da je Dirty Old Fest mogao preživjeti i biti upravo onakav festival kakav je Punk Rock Holiday danas samo da je bilo više para, propagandne umješnosti, podrške lokalnih vlasti, jakih sponzora i prije svega dalekovidne strategije razvoja u glavama organizatora. Nažalost, nije, a još kad se 2011. pojavio P.R.H. sa svojim heavyweight lajnapom, odljev publike na zapad bio je pregolem pa se tog ljeta DOF ponovo sveo na lokalni dernek za malobrojnu ekipu tvrdokornih poklonika livada kraj Velike i one kojima je put u Sloveniju i cijena upada na P.R.H. bila prepaprena. Sljedeće 2012. DOF je doživio svoj labuđi pjev sa zvučnom postavom aktualnih, ali i nekih legendarnih hedlajnera (Frank Turner, Street Dogs, Suicidal Tendencies) koji su uspjeli privući vjerovatno više ljudi no tri prijašnja DOF-a zajedno, nakon čega se tiho povukao u povijest, da bi ga s vremena na vrijeme za svoje potrebe iz prašine izvlačili tekstovi poput ovog ili ekipa koja se po raznim glazbenim internetskim forumima hvališe svojom koncertnom načitanošću. Jedan od nastupa koji među forumaškim glazbofilima ima status jednak sličici ptice pomornik iz albuma Životinjsko carstvo zbio se na DOF-u 2005. Tad je na scenu u Velikoj stupio u to vrijeme domaćoj publici još uvijek relativno opskuran bend iz Floride čudna imena Against Me! i otprašio mitski koncert kojeg se svjedoci prisjećaju s posebnom notom ponosa u glasu. Isti je taj Against Me!, deset godina i nekoliko stotina hiljada prodanih ploča kasnije nastupio kao jedan od čak tri hedlajnera na glavnoj festivalskoj bini prve noći ovogodišnjeg Punk Rock Holidaya. Ali hajdemo početi od početka.

1.5.3. Nulti i prvi dan

Službena obavijest na stranici P.R.H.-a obavještavala nas je da se festivalski kamp otvara u 14 sati u ponedjeljak, tzv. nulti dan festivala, no kad smo mi upedalirali u prostor kampa točno 15 minuta ranije sva su najbolja mjesta u šumi već odavno bila zauzeta. Suočeni sa zastrašujućom mogućnošću da ćemo sljedećih pet dana provesti nasred velike livade također predviđene za kampiranje cvrljeći se u šatorima pod nemilosrdnim tolminskim suncem, bacili smo se u partizansko češljanje šume nebi li pronašli komadić slobodnog tla za postaviti šatore. Potragu nam je otežavalo to što smo trebali pronaći mjesto ne samo za svoj već i za još tri šatora za prijatelje koji su uskoro trebali stići autom. Psujući ispod glasa i organizatore koji su ranije otvorili kamp i prijatelje gotovane preskakivali smo konope već razapetih šatora i popikivali se o panjeve u nadi da mjesta još ima. Nakon polusatne potrage najbolje što smo uspjeli pronaći bio je komadić šikare između kontejnera za smeće i reda toi-toijeva. Već pomireni sa sudbinom svakodnevnog buđenja uz mirise i zvukove kemijskih toaleta spazili smo nekavu povišenu čistinu na samom rubu šume prema Soči. Odmah smo pohitali k njoj i kad smo shvatili da je to upravo ono što smo tražili naše se oduševljenje moglo usporediti s Kolumbovim kad je nakon višemjesečne plovidbe napokon stao na obale San Salvadora. Ne časeći časa opasali smo obećanu zemlju štrikom brzo poput nekog CSI agenta što trakom omata tijelo mrtve ali na zanimljiv način ubijene prostitutke, te slavodobitno povješali našu od bicikliranja još mokru odjeću po užadi kako bi potencijalnim azilantima dali do znanja da je ovo mjesto sljedećih pet dana dom i stožer Subsiteove ekipe.

 

Ne krijem da su nam dobri ljudi iz organizacije festivala pri ulasku okačili VIP press šare oko ruke i s njima mogućnost da komotno šator postavimo u odijeljenom prostoru za žurnaliste, no vođeni mišlju da se festival može doživjeti kako spada jedino u gužvi s plebsom odlučili smo odbaciti tu privilegiju i kampirati u samom srcu tame, dijeleći dobro i zlo kamperskog života s manje sretnim prijateljima. Oni su u međuvremenu stigli i naš je tabor uskoro bio kompletan. Pala je i prva žrtva festivala kad si je frend skoro odfikario prst nožem pri pokušaju zabijanja rasporeda svirki na drvo. Spašen je našom brzom reakcijom i vožnjom u hitnu u Novu Goricu gdje je za samo 400 eura dobio par novih šavova na prstu i dovoljno analgetika da mu alkohol prve noći uopće nije trebao. Čekajući povratak ranjenog druga ostatak nas smo zavaljeni u rasklopive stolice upijali vibru sve popunjenijeg kampa i pivo iz limenki, čavrljali i nabrijavali se za večerašnje nastupe. Te nulte večeri su na tzv. beach-stage-u nastupali Petrol Girls, Scheisse Minelli, slovenski miljenici InxSane i basista Anti-Flag-a Chris br. 2. S početnim taktovima zrak se naelektrizirao oduševljenjem kakvo će prevladavati većinom festivalskih nastupa, a ono se najviše očitovalo u divljanju ispred bine i frenetičnom bacanju s nje. Već za vrijeme InxSane-ove svirke publika je ispunila šator ispred male bine (koja je dosta veća nego prethodnih godina) u tolikom broju da je uskoro ponestalo mjesta u prvim redovima, koji su se pritisnuti masom odpozadi počeli prelijevati na binu i s nje opet skakati nazad u uzburkano more ljudi. InxSane su svojim melodičnim hardcoreom pogodil žicu kod P.R.H. publike i odlično nas zagrijali za sljedećeg izvođača. Iako je set basiste Anti-Flag-a bio akustičan i većinom složen od manje popularnih Anti-Flag-ovih pjesama, divljanja niti tad nije falilo, a atmosfera je do vrhunca dovedena obradama “KKK Took My Baby Away” od Ramonesa, “Ingrid Bergman” Billyja Bragga i “Should I Stay or Should I Go” The Clasha. Nulti dan se pokazao kao pun pogodak jer su njime organizatori uspjeli povući dosta napetosti i gužve s prvog službenog dana festivala (čini mi se čak i više nego su očekivali), a onima koji su se odlučili na dolazak dan ranije pružio je uvid u ono što ih čeka sljedeća četiri dana.

 

 

Jutro nas je pronašlo mamurne i zavaljene duboko u hladu šatora, dok je oko nas kamp brujao životom. Mnogi su se već brčkali u Soči, odasvud se širila aroma svježe skuhane kave, a za ljenčine poput nas tu su bili simpatični dečko i djevojka koji su kružili kampom i točili kavu iz prijenosnog spremnika na leđima za 1,80 € po čašici. Da, cijene su, barem nama, bile jedina zamjerka inače besprijekorno organiziranom životu u kampu. Plaćanje se vršilo bezgotovinski, pomoću kartice koju je svaki posjetitelj dobio na ulasku i napunio određenom svotom novaca, što je sasvim OK način da se izbjegnu peripetije s vraćanjem sitniša i gužve na šankovima. Mi tih problema imali nismo jer do šankova nismo niti stigli, kako do onih što navečer lifraju pivo za 3,50 €, tako ni do brojnih dnevnih štandova s uistinu raznovrsnom ponudom hrane. Omlete od 4,50 € drage smo volje prepustili drugima, mi smo po svoj doručak svako jutro išli u Mercator u centru Tolmina ili u jedinu tolminsku pekaru. Kako prvog dana, za razliku od ostalih, nije bilo cjelodnevnih svirki na beach-stage-u jer su ljudi još pristizali na festival, a prvi nastup na glavnoj bini počinjao je tek u 15 sati, ekipa je većinom vrijeme provodila po šatorima, na obalama Soče i Tolminke ili u brojnim birtijama i restoranima u Tolminu. Oni avanturističniji i dubljeg džepa mogli su otići paraglajdati oko vrhova planina ili splavariti niz Soču. U samom Tolminu nema se puno toga za vidjeti, tu je crkva i muzej i to je otprilike to. Osobno mi je najzanimljivije bilo pogledati izložbu o Sočanskoj fronti i životu u ovom kraju za vrijeme 1. Svjetskog rata, te posjetiti nekoliko obližnjih vojnih groblja iz tog razdoblja. Inače, cijelom je trasom fronte od Trsta na jugu do vrha Mangart na sjeveru napravljena edukacijska staza Put mira s mnogim označenim lokalitetima preostalima iz rata (www.potmiru.si). Ovaj put to nismo stigli, ali bih sljedeće godine volio otići do muzeja u Kobaridu, austro-ugarske tvrđave Kluže iznad Boveca ili se popesti na najsjeverniju točku ove staze Log podno Mangarta. Učiti o povijesti je zanimljivo, no piti hladne pive na obali Soče i igrati na picigina s ekipom ipak je neizmjerno zabavnije – tu se najbolje da osjetiti opuštena festivalska atmosfera i svojevrsno plemensko zajedništvo mnoštva šarolikih, šarenoglavih, istetoviranih ljudi. Nema ovdje stresa, netrepeljivosti, zavisti, seksizma, mačizma, homofobije i sličnih preseravanja, samo opuštena ekipa i hrpetina alkohola. Raj! Do poslijepodnevnih svirki, umorni od plivanja i loptanja, a već dobrano podmazani Mercatorovim pivom odlučili smo malo protegnuti noge kampom i s vremena na vrijeme baciti oko na bendove što su se redali na glavnoj pozornici: simpatične Izraelce Not On Tour, jedan od nekolicine bendova na festivalu s pjevačicom za mikrofonom; klince iz Austrije, Astpai, čiji je zvuk blizak onome što rade Strike Anywhere, A Wilhelm Scream ili The Flatlinersi; feministički nabrijane War On Women iz Baltimorea, očito inspirirane Bikini Kill i sličnim grrrl power grupama, čiji je zadnji album ”War on Women” izašao na utjecajnoj HC etiketi Bridge 9 Records; Engleze Consumed, negdašnje perjanice brzog, melodičnog hardkora za skejtanje, koji su svojedobno izdali albume za Fat Wreck i BYO Records, a stvari su im se našle i na Tony Hawk Pro Skater igricama; te švedske HC velikane Misconduct koji su eksplozivnom svirkom dobrano potpalili već brojnu publiku za trio hedlajnera prve večeri. Nešto iza 21 sat na binu se penje prvi od njih – već spomenuti Against Me! iz Gainesvillea na Floridi. Pjevačica Laura Jane Grace (ex Tom Gabel) posljednjih je nekoliko godina poznatija kao ikona transrodnih osoba nego kao ključna pokretačka snaga i lider Against Me!, no to je ne sprječava da na bini daje sve od sebe dok se u mikrofon dere uspješnice iz ”Reinventing Axl Rose” ili ”As The Eternal Cowboy” faze ili s najnovijeg ”Transgender Dysphoria Blues” albuma. Praćena Atomom Willardom (svirao je i u Rocket From The Crypt, Offspring-u i Social Distortion) na bubnjevima, gitaristom Jamesom Bowmanom i basistom Ingeom Johanssenom (The (International) Noise Conspiracy, Refused), Laura je publiku do delirija dovodila svakom žestoko odsviranom pjesmom. Mali tehnički problemi oko ozvučenja su riješeni već oko treće, četvrte stvari, pa je publika bez smetnje nastavila divljati i skakati s pozornice. Ja sam, ne baš mudro, odlučio sudjelovati u najžešćoj šutki u prvim redovima zaboravivši na to da na nogama imam samo natikače, na što su me ubrzo bolno podsjetili oni pametniji u martama i tenisicama. Ostavši sasvim bos, jer nije lako zadržati natikače na stopalima dok te more od hiljada ljudi gužva i baca s jedne strane bine na drugu, zanemario sam bol, stisnuo zube i nastavio uživati u nastupu dragog mi benda. Usprkos promjenama u rodu i sastavu članova, Against Me! i dalje uživo zvuče odlično. Ovaj će nastup onima koji su ih na P.R.H.-u gledali po prvi put sigurno ostati u lijepom i živom pamćenju, kao što je i nama ostao onaj s DOF-a od prije deset godina.

 

 

Nadmašiti količinu energije Laure i dečkiju bilo bi teško mnogim bendovima, no Anti-Flag su stari lisci i prekaljeni borci u gitarističkim arenama, bend koji svoju političku i društvenu angažiranost već godinama podcrtava žestokom, ali melodičnom glazbom i vrlo pjevnim tekstovima. Od početnog uzvika “Turncoat! Killer! Liar! Thief!” masa se priključila pjevaču Justinu Saneu u zbornom paranju glasnica. Penjanje i bacanje sa stejđa nije prestajalo tijekom cijelog nastupa, a krug šutke se proširio do zadnjih redova pomahnitale publike. Neki tvrde da je P.R.H. šminkerski pank festival, za razliku od true punk festivala kakav je recimo Monte Paradiso, i s tom se tvrdnjom više-manje slažem – ovo jest boutique festival krojen po mjeri razmažene zapadnjačke publike koja na fest stiže u Mercedesovim kombijima i ima bazene ispred šatora. Ali, dok sam promatrao te iste ljude kako se bezglavo sunovraćuju s bine ne mareći hoće li pri tom polomiti vratove i slušao ih kako s iskrom u očima (nemalim dijelom uzrokovanom alkoholom i raznim drogama) ponavljaju svaku pjevačevu riječ, morao sam si priznati da i ovi fićfirići u novim vensicama, od glava do peta išarani tetovažama vrijednima kao polovna Golf trojka baš iskreno žive taj pank. Hoh pank, no ipak pank. Anti-Flag se savršeno uklopio u ovakvo okruženje, već treći put sviraju na daskama tolminskih pozornica, vidi se da im je užitak nastupati ovdje. Lako komuniciraju s publikom, svaka je pjesma dočekana s jednakim oduševljenjem, bila ona ”hit” (”Turncoat”, ”Die for the Government”)ili manje poznata stvar (”Fabled World”, ”Broken Bones”) ili obrada (”Should I Stay or Should I Go”). Novi album ”American Spring” još je vruć, kritičari i fanovi ga mahom hvale, sveprisutni Tim Armstrong i Tom Morello gostuju na njemu – sve su to pokazatelji da Anti-Flag još dugo namjerava aktivno dispenzirati svoje društvene komentare premotane pitkim filmom melodičnog panka kako bi ih horde modernih klinaca lakše progutale i shvatile poruku. Ta je poruka u biti lekcija o toleranciji, nenasilju, prihvaćanju drugih i drugačijih i dobro je da imamo bendove kao što je Anti-Flag koji tu lekciju mladim ljudima ponavljaju iz koncerta u koncert.

 

 

Nakon što je ludnica utihnula a dečki iz Anti-Flag-a nam poslali posljednje pozdrave s bine i spustili se u tamu bekstejđa, pokušao sam pronaći svoje natikače, što sam nakon petnaestak minuta i uspio, dok sam ostatak polusatne pauze do zadnjeg izvođača večeri – benda Flogging Molly iskoristio za cuclanje posljednje limenke piva što mi je ostala skrivena iza obližnjih toi-toijeva. Sa svakim gutljajem piva bol u izranjavanim stopalima postajala je sve oštrija, a i umor cjelodnevnog pivarenja, brčkanja u rijeci i skakanja pred binom je počeo uzimati danak. Zijevanje i sklapanje očiju počelo je baš kad i prvi veseli taktovi instrumenata Flogging Molly, benda kojeg sam gledao dovoljno puta da znam kako im se repertoar sastoji od brzih, irskom glazbom nadahnutih poskočica, između kojih obavezno uvijaju sporije, sjetne pjesme ljubavne tematike, bilo o ženama, bilo o davno napuštenoj domovini. Ja sam sanjao svoj davno napušteni šator i udobni madrac u njemu, pa sam se popivši pivu i uputio put šume, ostavljajući iza sebe gomilu neumornih ljudi da divlja uz ”Drunken Lullabies”. Prijatelj koji je ostao mi je ujutro pričao da je bend odsvirao sve uobičajene hitove, nasmijao publiku pustivši ”Always Look on the Bright Side of Life” Pajtonovaca na kraju, te općenito napravio dernek dostojan kraja prve festivalske večeri. Dok sam ga slušao zericu mi je bilo žao što nisam ostao na svirci do kraja, ali sam se tješio činjenicom da sam se dobro naspavao i svjež sam za novi dan na Punk Rock Holidayu.

Slijedi reportaža s ostalih dana…….

 

Nenad Lukač

 

Photo by Nikolina Pernar

 

https://www.facebook.com/punkrockholiday?fref=ts&ref=br_tf