Kako sam znao da će mnoge njuške u publici u Vintage baru te ljepljive nedjeljne večeri biti starije verzije onih istih njušaka što su se u tinejdžerskom zanosu pred još mliječnozubim Zolijem razbijale o pod pulskog Uljanika ili kutinskog Doma sportova prije, ajde razlomit ćemo razliku i zaokružiti na dvadeset godina, oboružao sam se s dovoljno plastičnih pivčuga da mi potraju kroz očekivano emocijama nabijeno tripanje nostalgičnim drumom ravno u pubertetske dane scenskog ponosa i slave.
Video zapis s koncerta.
Iako svjesni da su u to vrijeme gigovi stranih, naročito američkih HC bendova na ovim prostorima bili rjeđi od Srba u Kninu, moji drugari po godinama i scenskom stažu uvijek se, a još i više kad popiju, vole busati u prsa kak’ nam je onda bilo jebeno, kak’ smo pili, družili se, putovali na koncerte u Goricu, Ivanić, Kutinu, stvarali veze i gradili scenu (neki valjda i jesu, ja sam većinom pio, jebiga). Sudjelujem u tim razgovorima jer volim vidjeti ljude, popit s njima i malo prekopati po raznim smiješnim i manje smiješnim budalaštinama s nebrojenih koncerata, samo što me zna zašmarati kad netko pretjerano idolizira prošlost ili se patronatski odnosi prema vrijednostima mlađih generacija na sceni. Što se pretjeranih i pretjerano emotivnih izleta u prošlost tiče, ili ih ovaj put uopće nije bilo, ili sam ja prebrzo pocuclao pivo pa mi se sjebao radar za detekciju plačipičkarenja.
Zazivanja bolje prošlosti ili izvlačenja na tegobe starosti nije bilo niti za vrijeme svirke Ignitea jer se starija ekipa s mlađarijom upravo junački ravnopravno nosila u mejdanu mosh-pita, istinskom parlamentu panka, gdje su jedine potrebne riječi one što dolaze iz usta pjevača na stejđu, a pravila su nepisana, no moraju se poštivati. Zna to i Zoli, veteran mnogih bitaka ispred bine, koji je iskoristio svoju poziciju i utjecaj da s vremena na vrijeme primiri uistinu kaotičnu publiku, ali i redare koji su u nekoliko navrata pregrubo reagirali. Vintage bar se profilirao kao najžešči klub u gradu, no čini se još uvijek muku muči s traženjem optimalnog odnosa čuvara reda prema neredu koji je uobičajen folklor na koncertima ovog tipa. U ovakvim slučajevima nasilno izbacivanje nikako nije riješenje. Sam bend je, između Zoltanovih izleta u diplomaciju ili historiografiju (ovdašnji rat 94te??) ili političku anatomiju (usporedba Putinova i Obamina pišulinca) stvari odradio i odsvirao kako smo od njih to i očekivali. Brzo, kratko, žestoko. Mislim da su odabrane pjesme zadovoljile nagomilanu publiku, a ako je nekome možda nedostajala neka pjesma siguran sam da su svi trgali glasnice na ” By My Side“, “Call On My Brothers“, “Sunday Bloody Sunday“, “In My Time” i “Bleeding“.
Predgrupe ću spomenuti samo ovlaš jer me nisu zanimale – kažu da je iskrenost najbolji put. Katran iz Zagreba s kraljem ZGB tattoo scene, Filipom, na vokalu gledati ćemo (ili barem imati priliku za to) još milijun puta, čujem od onih koji su ih pogledali da su bili čist fajn i dostojno otvorili večer. Nakon njih su bili neki Mađari generičkog naziva i, kako svi tvrde, isto takve glazbe. Zoltanova ekipa neka valjda, štajaznam, dovoljan mi je jedan lik s Matijašem Korvinom na bicepsu po večeri. Kako je još i cijeli šou kasnio barem pol sata, čak mi se čini i više, žao mi je što nisam otišao bacit oko na free gig Daikaijua u Attack, taman bih stigao do početka Ignitea. Zato se sad tješim novim albumom Refuseda. Vidimo se za 20 godina!
Nenad Lukač
photos & video by Joža
https://www.facebook.com/igniteband?fref=ts
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.