Iako mi alkoholnom pjenom nakvašena memorija nešto šteka, sjećam se da je klubom Attack, od početaka u tvornici lutaka Biserka u Heinzelovoj ulici, preko njegove renesanse u podrumu Jedinstva, pa sve do današnjih dana kad je klub, pod patronažom vjerovatno najradišnijeg člana kojeg je radionica obrade drva i metala u Remetincu ikad imala, sigurnu luku pronašao u njedrima Medike, protutnjala horda najrazličitijih bendova, no Attack je uvijek bio prije svega klub pankera/skvotera naklonjenih prljavijem i žešćem zvuku.

Video zapis s koncerta.

 

-zbog kvara na našoj kameri umontirali smo zvuk sa snimke koju je snimio Kapetan Kejos https://www.youtube.com/channel/UClC4KXqCWYonJBKfaRVVFCA

 

Statistika nam pokazuje da je među bendovima koji su znoj prolili po Attackovim stejdževima znatno veći broj onih koji svoj zvuk temelje na ostavštini Dischargea, Disrupta i Dooma nego onih koji svojim glazbenim uzorima smatraju Ramonese, Descendentse, ili neki od Fat Wreck ili Lookout bendova. Tome je pogotovo tako danas kad je mračniji spektar pank palete izmješan na zilijun podnijansi, pa tako u Attacku na tjednoj bazi svjedočimo ukazanju bendova s mnoštvom umlauta i ikseva i ipsilona u imenima i njihovom vrištečem krastu, kaotičnom skrimou, mračnom post post rocku, avangardnom death/black metalcoreu, doom sludgeu, hardkor buci i patnji, ili kojom se već etiketom takva nemelodična i često teško probavljiva glazba opisuje. Ipak, s vremena na vrijeme dogodi se čudo pa u taj okoštali brlog čemera i jada zaluta pokoji bend željan dobre stare mozak-na-pašu zajebancije, kaosa u mosh-pitu s rakijom natopljenim domaćinima i furioznom prašenju vlastite verzije hey ho let’s go ramoneštine. Strung Out, Cobra Skulls, Elway, Iron Chic i slični, ajde nazovimo ih ‘melodičniji’ pank bendovi koji su posljednjih godinu, dvije nastupili u Attacku (bilo ih je još, ali su mi ovi prvi pali na pamet) su svi redom imali dobru prođu među publikom, napravili su odličan štimung i kaos u klubu i o njihovim se nastupima pričalo još dugo nakon što se prašina sa bine slegla na hladnom podu ispod nje.

 

Takav su nam nastup podarili i dečki iz Mean Jeansa, možda i najramonskijem (najramoneškijem?) bendu koji je do sad svirao u Attacku. Uz potporu Celetoidsa, novog imena na domaćoj sceni ali sastavljenog od članova Kvatrić panxa Modern Delusion plus bubnjarka iz Chresus Jist (njih sam, po dobrom starom običaju propustio jer sam jebena pijandura i draže ćirim u dno boce u dvorištu Medike nego da srčano navijam za potencijalne nove scenske ljubimce) i zanimljivih glam panxa Nancy, dvojice njujorčana na gitari i bubnju koje ćemo, ako je u publici bilo ekipe iz Kruzera ili Zbeletrona zasigurno ponovo gledati u nekom od zagrebačkih klubova, Mean Jeans su od prve stvari zajahali onu veliku bocu Jegera s covera albuma i sprašili sebe i sve nas u publici put velikog i sjajnog mjeseca s čije se izbrazdane površine smiješe lica Joeya, Johnnya, DeeDeeja i Tommya, a na tamnoj se strani opijaju The Queers, Vandals, The Lillingtons, NOFX, The Groovie Ghoulies i bratija.

 

Nema se tu šta puno filozofirati – Mean Jeans odradili su jedan od najzabavnijih nastupa ikad u Attacku i svojom su zaraznom energijom oprašili svih stotinjak posjetitelja kluba, pa mogu s veseljem ustvrditi da se u vječnoj bitki između ozbiljnih, stajaćih s prekriženim rukama na mjestu punk koncerata vs. pank s pogom do plafona derneka ovim gigom jedan bod upisao u stupac ovih potonjih. Fala kurcu i ekipa iz Doomtowna je ovim koncertom pokazala da ima smisla za humor i da zna opipati bilo i nas željnih lakše i veselije strane panka!

 

Nenad Lukač

 

photos & video by Joža

http://theceletoids.bandcamp.com/

https://www.facebook.com/nancymommynyc?fref=ts
https://www.facebook.com/themeanjeans?fref=ts