Udruga Punkošipak traži jednu žensku izvođačicu za izvedbeni projekt Neckar s iskustvom u pokretu, fizičkom kazalištu, neverbalnom kazalištu i/ili korporalnoj mimi, zbog potrebe zamjene i odlaska na TACT festival u Trstu koji se održava od 7. do 14. lipnja, a planirano je i gostovanje u Casablanci u Maroku od 24. do 28. srpnja 2015. godine.  Formalna edukacija nije bitna. Sudjelovanje na projektu nije honorirano. Prijave se zaprimaju do 30. ožujka na theatre.punkosipak@yahoo.com

 

O projektu: 

Neckar je likovno-scenski projekt koji se dotiče pjesništva našega avangardnog pjesnika Drage Ivaniševića (1907-1981) i njemačkoga romantičarskog pjesnika Friedricha Hölderlina (1770-1843), ali i obezglavljenosti koje nameće struktura društvene prisile. Motive iz Ivaniševićevih pjesama postavljamo na scenu u formi fizičkoga teatra. U predstavi koristimo životinju kao simbol pa se na sceni pojavljuju skulpture labudova odsječenih glava. Simbol obezglavljenih labudova u predstavi upućuje na tankoćutnost umjetnika koji se na ritualan način lišava provjernih formula i statusnih simbola koji će ga plasirati u sam vrh društveno prihvatljivih, krajnje prostituiziranih obrazaca ponašanja. Također, Neckar referira na izvedbu samu. Jezik je izvedbe autoreferencijalan; on je samokritički i autodidaktički stroj koji nas preispituje, baš kao što Jon McKenzie preispituje izvedbene prakse. Naslov njegove knjige (Izvedi – ili snosi posljedice) izravni je citat Forbesove naslovnice na kojoj dominira muški lik, a kuka štapa zavijena oko njegova vrata upućuje na prijeteću gestu i mogućnost „eliminacije“. Grafičko rješenje Forbesove naslovnice igra na podudarnost kazališne i rukovodilačke izvedbe. Naime, dizajn naslovnice simbolično korisi štap sa kukom, kakvim su se na vodviljskim izvedbama na početku dvadesetoga stoljeća povlačili s pozornice glumci koje je publika izviždala. McKenzie upozorava na činjenicu da izvedbu treba shvatiti kao stratum moći i znanja koji se upravo profilira te da će izvedba u 20. i 21. stoljeću biti ono što je u 18. i 19. stoljeću bila disciplina, to jest ontopovijesna formacija moći i znanja.

Izvodimo, dakle jesmo! Obezglavljenost je sveprisutna, a naše postojanje u besramnom, neartikuliranom i besplodnom tapkanju, „oponašanju“ i stalnom umnažanju loših odluka, nikako ne vodi na pravi put. U skladu s tom tvrdnjom, izvedba kulminira autoironijskim poklikom.

Probe se održavaju u Zagrebu.