Posljednje dvije pjesme The Businessa na gigu u Vintage baru, njihov prvi singl iz 1981. ”Harry May” i najnoviji ”Back In The Day” spajaju 33 godine ispunjene krvlju, znojem i bukom, te prije svega malenom ali većom od života pojavom frontmena Michaela Fitzsimonsa, poznatijeg kao Mickey Fitz. Taj neumorni ambasador Oi! glazbe, žilavi orginalni Engleski skinhed s ulica južnog Londona glavni je mamac za privući ovdašnje klince obrijanih glava u Fred Perry košuljicama i Martama na njihove koncerte, jer je ostatak benda ionako sastavljen od priručnih likova izgledom ukalupljenih u skinhead kanon, voljnih napustiti londonsko sivilo i krenuti s Mickyjem put šarenila svjetala svjetskih pozornica i rame uz rame sa svojim herojem fušati noćnu smjenu pred morem razularenih skinjara, pankera, navijača i ostale žgadije koja izmili iz pukotina asfalta čim se pročuje glas da su dečki ponovo u gradu.
Video zapis s koncerta.
Na ovaj drugi zagrebački gig The Businessa (prvi je bio 2010. u Boogaloo-u) izmilio je popriličan broj predstavnika svake od ovih supkultura, a na prišivcima i majicama smo mogli vidjeti sve od A u krugu do keltskih križeva i oznaka HOS-a, ali ipak je većinu publike, predvidljivo, činila populacija mlađe ekipe koja brije na trad-skin look. Kao predgrupa nastupili su dečki iz Ciroze Jetre, ali smo mi njihov cijeli nastup proveli u dvorištu Vintagea (kao i dobar dio ekipe, od kojih su neki već tad lagano ljubili asfalt) debljajući vlastitu jetrad punščem i kiselim vinom.
Iako je podebljanim brojem redara uprava Vintagea dala naslutiti da sluti neka sranja, osim par pijanih čarki i jedne krvave glave nakon giga stvari nisu izmakle kontroli i prerasle u neki sukob između ideološki (ili kako god već) suprotnih skupina u publici. Kako je sad već svima koji prate ZGB scenu potpuno jasno, Vintage bar se profilirao u jedan od najaktivnijih koncertnih klubova u gradu, s tim da se može zaključiti da paralelno fura dvije linije koncerata – onu mlađih, neafirmiranih i većinom domaćih bendova kroz službeni program Good Vibrations i Schmeck Daddy, ali i ovaj manje službeni, svojevrsni starački dom za bendove iz 80tih god 20. st koje većinom dovodi Twilight promocija Tomija Phantasme, a u ovom slučaju Schmeck Daddy ekipa. Eto, samo u zadnjih godinu dana Vintageom su tako s više ili manje bolova u kukovima prodefilirali G.B.H., U.K. Subs, Partibrejkersi, YU Grupa, Psihomodo Pop, Mad Sin, Madball i Trobecove Krušne Peći, a eto sad i Mickey Fitz i njegov pomlađeni The Business.
Usprkos stažu i godinama, većina ovih bendova i dalje pliva u svojem kutu bazena rokenrola kao Michael Phelps, pa tako i od The Businessa nismo dobili nekakvu krnju, prekokurca, dajpareibježi svirku (iako bi im za 30 kuna upada oprostili čak i da je bilo tako), već standardnu oi! rasturačinu zapaprenu svim potrebnim ‘hitovima’ od prvog albuma ”Suburban Rebels” naovamo.
No, godine ipak čine svoje pa je Mickey Fitz u svojoj raskoračenoj pozi s jednom rukom savijenom u laktu i oslonjenom visoko na kuk, a drugom stežuči mikrofon izdržao tek nešto više od sat vremena prije nego je povukao bandu s pozornice, vrativši ih samo na jedan courtesy bis. S obzirom na to da se pjesme The Businessa, a i mnogih srodnih oi! bendova ne razlikuju baš mnogo jedna od druge – sve su to parolaške ode nogometu, alkoholu i ženama namijenjene zbornom deranju glasnica, te s obzirom na to da smo čuli više-manje sve bitnije pjesme (”Guttersnipe”, ”England 5 – Germany 1”, ”Real Enemy”, ”Guiness Boys”), čak i jednu obradu Crassa, ovakav tajming giga čak i nije puno oduzeo sveukupnom dojmu; rekao bih da je mesa na kostima bilo upravo taman da se zadovolji apetit gladnih zvijeri u publici. Pive na šanku bilo je zato i puno puno previše.
Nenad Lukač
Video & photos by Joža
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.