Eto, dođoše nam opet, a da nije prošlo ni puno ljeto. Crowbar.

Našavši se na ulazu, nadzorno tijelo me prekrižilo sa svoje poduže liste za odstrel, ušao sam u praznjikavu odaju sa mišlju da li sam ipak trebao, kao i svi normalni ljudi, otići do šarmera Čole ispoljavati svoje emocije među razuzdanu gomilu žena, nego ovdje čekati svoju dozu sudnjeg dana, jada i čemera, u praznoj glazbenoj kutiji. Srećom, majstorskim potezom preusmjeravanja misli i pogleda u bolje sutra, sjetih se one stare igre zavirivanja u čašice i boce, ne bi li mi vrijeme brže prošlo do reklama na radiju obećavane zabave.

Nakon što sam odigrao par partija, u kojima sam naravno ja pobijedio, puk se nagomilao taman dovoljno da mi smeta pri laganom kretanju pravcem treća komora-šank, a još se i bend nešto uzjebo po stejdžu, pa ajmo sad svi tu meni, neliječenom mizantropu smetat. Nisam se ni snašao, a već su momci sumnjiva izgleda zauzeli borbene položaje sa instrumentima na gotovs derući se nešt kao: ”e bando MI smo iz Nju Orlinsa i saćemo da vas karamo” , pa onda još par puta, za one slabijeg sluha, dok se nije prolomilo: BRRUUUM, DŽ, DŽ, DŽ… kako već to ide. Unatoč klempavim ušima u mojem vlasništvu, nezadovoljan prijemom u istima, morao sam se dislocirat iz svoje dotadašnje sigurnosti kuta bliže kaosu prve linije, ne bih li možda uhvatio bolji prijem reprodukcije priredbe i zaradio koju masnicu. Trbušasti bradonja, zločesti brat Djeda Mraza, trudio se nadjačati vlastiti onemoćali glas, nusproizvod nakrcane turneje, lošeg mikrofona, ladnog sladoleda ili nečeg šestog, vrag će ga znat. Ipak se čovjek već neko vrijeme nadglasava sa svim tim budalama po Balkanu i okolici, kojih srećom ni ovdje nije nedostajalo. Unatoč svemu, priredbu su krasile jako lijepe glazbene dionice koje bih ja još malo volumski nafrljio da uši krvare, a srce jače treperi. Ples i zabava nastavili su se praćeni zadanim ritmom i ključem nižih tonova glazbene ljestvice, uz povremeno mijenjanje ritma, što je za posljedicu imalo miješanje plesnih parova i pokoju razbijenu glavu. Urlikanje, poze ranjenog junaka i pokojeg popratnog gitarista, upriličavali su se pri izvedbi svakog hita kojih nije nedostajalo. Mogla se je čak vidjeti i pokoja obnažena znojna sisa, muška doduše, ali ko može birat u današnje vrijeme. I tako numeru po numeru, pivu po pivu, i pošarani umjetnici pokušaše privesti zabavu kraju, ali majmunsko urlikanje razdragane publike ih natjera na prekovremene, koji ne trajahu dulje od jedne stvari, nakon koje je još poneki usamljeni urlik najavio razlaz.