Ako ste ikada posjetili zagrebački zoološki vrt, siguran sam da ste jednim stvorenjem skrivenim duboko u mraku tropske kuće ostali fascinirani više no ijednom drugom beštijom stanovnicom tog vrta. Ne, ne mislim ovdje na gigantsku tarantulu niti na kraljevskog pitona, kobru iste titule ili krokodila, već na maleno dlakavo stvorenje ogromnih okruglih očiju i dugih udova na kraju kojih se nalaze sićušne ruke nalik ljudskima – sporog lorisa.

Video zapis s koncerta.

 

Upravo me na tu sporokrećuću životinjicu podsjetila glazba velikih dronjavaca Earth. Kao i loris, ona se kreće toliko izluđujuće sporo da je nemoguće oteti se njenom hipnotičkom učinku, kao što je nemoguće odlijepiti pogled od lorisove slow-motion akrobatike dok se vješa po mreži isprepletenog granja unutar svoje staklom omeđene nastambe. Ovu analogiju dodatno pojačavaju lorisovski spore kretnje troje članova benda – gitariste Dylana Carsona, basiste Dona McGreevyja, te osobito bubnjarke Adrienne Davies, koja je svaki put, prije nego što će snažno opaliti palicama po bubnjevima i odvući grmljavinu gitare i basa ostale dvojice zemljaka u još mračnije dubine sonične palete, na nekoliko trenutaka visoko podignutih i raširenih ruku zastajala nad svojim instrumentom kao da potiho šapće isprike koži i metalu.

 

 

Poput velike blatne rijeke Ankh iz Pratchettovog Discworlda, glazba tria Earth spora je i teška i u njoj se ne utapamo toliko koliko nas guši njena opresivna melankoličnost.  Ipak, njihova je glazba pogodnija za kućnu meditaciju, dok u koncertnom okruženju, barem onom doživljenom u Močvari, stvari dosta brzo postanu monotone, pa čak i dosadne, a ako se sve još razvuče na nepotrebni bis i naporne.

 

Obje predgrupe su bile sastavljene od dvojice glazbenika; prva, Don McGreevy duo od gitariste Dona McGreevyja i bubnjara Rogiera Smala. Oni su odsvirali kratki set od četiri stvari, i najkraće bi ih se moglo opisati kao instrumentalni rock prožet bluesom i drone frazama, dok su Black Spirituals pomoću bubnja, gitare i elektroničkih semplova dekonstruirali rock i jazz i slagali vlastitu bučnu, disonantnu, frenetinčnu sliku od dobivenih razlomljenih puzli. Iako suvereno i sigurno vladaju svojim instrumentima (pogotovo bubnjar koji me podsjetio na protagonistu nedavno odgledanog filma Whiplash), Tramell & Watkins stvaraju zanimljivu buku, no ne i nešto puno više od toga.

 

Poklonici Eartha, njih oko dvjesto koliko ih se skupilo tu kišnu i hladnu večer u Čvari dobili su priliku vidjeti svoje ljubimce u intimnoj, klupskoj atmosferi, uz dva relativno srodna benda kao bonus. Mislim da ih previše neće žaliti stotku danu za upad.

 

Nenad Lukač  

 

photos & video by Joža

 

https://www.facebook.com/blackspiritualz

 

https://www.facebook.com/thronesanddominions