Lijepo je kad ti očekivani čemer početka vikenda jedan nenadani poziv pretvori u izlazak s dobrim koncertićem. Dogodilo se tako da me prošlog petka u planiranom maratonu Frasiera (uz Murphy Brown najdraži mi sitcom iz devedesetih) prekinuo poziv kojim mi je frend dao do znanja da u Routeu 66 te večeri nastupa malo poznati, ali vrlo zabavni psychobilly sastav The Griswalds.
Video zapis s koncerta.
Kako je petak navečer ipak prikladnije vrijeme za pivo uz psiho nego toplu čokoladu uz psihijatra, ubrzo sam s bocom vinčine u ruci pozdravljao ekipu na klupici ispred Routea 66. Osim nas oblekom supkulturno nesvrstanih klošara, na klupi do pijuckali su uredno sređeni momci s pompadurkama na glavama, creepersicama na nogama i svim ostalim modnim obilježjima psychobilly žanra i to je bio jedini izvana vidljivi pokazatelj da će Route te večeri drmati nešto drugačiji zvukovi od onih uobičajenih ”Born to Be Wild” bajkerskih hitova s džuboksa. Gig je počeo oko desetke bez puno nepotrebne priče i predstavljanja, ravno u jaja. Gary Griswald, Englez na čelu inače nizozemskog benda pozdravio je ekipu s par šaljivih riječi, a nas je odmah, kako naglaskom tako i izgledom podsjetio na legendarnog Dereka Trottera iz Mućki. Pokazalo se da je i Gary, kao i Derek, poprilično veseo tip pošto se nakon svake pjesme zajebavao i dobacivao pošalice publici, a vrhunac komedije zbio se kad je nekom liku u publici uzeo mobitel iz ruke i javio se na poziv, svojim urnebesnim cockney naglaskom, djevojci tog lika. Možete zamisliti njeno iznenađenje kad je umjesto svog dečka čula Garyja kako na engleskom objašnjava da joj je dečko tu negdje, vjerovatno pijan, ali da ju pozdravlja i puno voli. Pravi šoumen, Gary je osim primjerenim doziranjem zajebancije između pjesama doprinio atmosferi pravog psychobilly derneka i ogromnim tetovažama s facama heroja iz kultnih hororaca na svojim leđima. I publika, sastavljena od gotovo svih zagrebačkih poklonika i poklonica ovakve glazbe, je odlično reagirala na frontmenove štoseve, na koje su mnogi odgovarali veselim povicima i pljeskom, a došlo je i do obavezne šutke i naguravanja na bržim pjesmama, što je uistinu zabavno iako pomalo kobno u skučenom prostoru kakav je podij Routea.
Glazbeno, Griswaldsi se ne izdvajaju iz mnoštva sličnih generičkih psychobilly bendova kakvih ima hrpa po Evropi, pogotovo u Njemačkoj i zemljama Beneluksa gdje je scena najživlja. Pjesme su im više-manje sve vrlo slične i istozvučeće, što postaje još i jasnije kad se kontrastiraju s jakim obradama poput ”Teenage Kicks” od Undertonesa, na kojoj je došlo i do najživlje šutke večeri. Ipak, što manjkaju glazbom, Griswaldsi s Garyjem na čelu nadoknađuju srčanom izvedbom i odličnom zajebancijom, pa mislim da su svi koji su došli na gig otišli s njega zadovoljni. Znam da ja nisam požalio što sam vidio Griswaldse, još k tome u Routeu 66, prostoru koji mi je oduvijek bio baš po ćefu za ovakve male ali slatke koncertiće.
Pohvala organizatorima ide i za upad od 10 kuna, poštenu cijenu za ovakav gig (ekipo iz Medike, vaše ”minimalne donacije” bi trebale biti više u rangu ove cijene, a ne 40+ kn kako je sve češće u zadnje vrijeme), pa smo si mogli priuštiti i pivo viška na šanku. Popili smo jedno i za to da ovakvi koncerti budu nešto češći u Routeu, pustite da se džuboks malo odmori.
Nenad Lukač
Photos & video by Joža
sa ovim idiotskim zadnjim pasusom si fino pokazao zašto ćemo vrlo skoro svi plakati za ovih par godina pretrpanih koncertima. 10 kuna? gle malo ekonomske računice: recimo ovako, četveročlani bend dolazi iz amerike u evropu i, za početak, plaćaju četiri povratne avionske karte – zaokružimo to na 3000$ ili 2400€. dalje, rentaju kombi – ne znam zapadnoevropske cijene, ali kod nas je to 60€ naviše, a uz to, moraju rentati i opremu, jer su iz amerike mogli donijeti samo gitare. neka se radi o turneji od 30 dana, treba im 140€ dnevno da pokriju avion i kombi, instrumente nisam uračunavao, kao ni vozačevu dnevnicu. cestarine i benzin? ovisno o rutama, ali nikako manje od 50€ dnevno. zapravo, zaokružimo sve to, i dođimo na nekih 250€ koji bendu trebaju dnevno, samo da ne izgube novac – da budem jasniji, za sve što je manje od toga, bilokoji bend iz amerike TEBI plaća privilegiju da bi ti mogao svirati (po cijeni od 10 kuna, za to ti treba 200 ljudi na koncertu). a domaći organizatori? netko je pošteniji, netko beskrupulozniji, ali dosta ljudi koje ja znam, iz svog džepa plaća bendovima hranu, a često i bendove, čisto da oni ne bi iz ove prćije otišli s apsolutno mizernom svotom novca. medika od svega uzima trošak za tonca (je li bi i on možda trebao donirati svoj rad da ti možeš popiti pivo viška?) i za onoga tko sutradan čisti klub (možda da i taj jadnik čisti besplatno, za tvoje dobro?).
ukratko, NITKO ne zarađuje od koncerata. većina gubi. osim vaš muktaških lijenčina kojima je teško dati protuvrijednost 2 ili 3 pive za upad. pa kad svima umiješanima prekipi, a bendovi prestanu dolaziti tamo gdje ne mogu dobiti ni najminimalniju svotu novca koja bi im omogućila da se kući vrate bez par tisuća dolara minusa, onda će biti cmizdrenja kako se u ovom gradu ništa ne događa. e, pa eto razloga.
nota bene, bendove ranga koji sada znaju svirati u medici, se još pred 10 godina u KSET-u, a kasnije u SC-u, plaćalo 45-60 kn. močvara također. tvornice i takva mjesta neću ni spominjati.
joža me malo pošpotao, pa samo da ne bi bilo zabune – ništa se u mome komentaru ne odnosi na sabsajtovce, dakle ljude koji ipak trud u dokumentiranje svega ovoga ulažu, pa sigurno nisu one spomenute “muktaške lijenčine” (nisam siguran jesam li smislio kvalitetnu uvredu, ili je to nešto što bi kakav seoski intelektualac desne orijentacije napisao u svojoj kolumni). samo ide onima koji bi stvari na tuđi račun, bez ičeg uloženog. retorika je i autora pokupila usput, pa je možda nažalost ispalo kako i njega kao novinara smatram parazitom (nije tako).