Izgleda da su i Skindred, poput svojih kolega iz Flogging Molly ili Talco, kod Dirty Old meštra Igora uplatili paket aranžman koji uključuje svirku u Zagrebu svakih nekoliko godina, pa će tako vjerovatno biti sve dok im samima ne dopizdi dolaziti ovdje ili dok se broj ljudi pred pozornicom ne svede na šačicu dredlavih klinaca u RATM majicama.
Podsjetimo, Skindred smo u našem gradu dosad gledali dvaput – 2008. kao pomalo neočekivan izbor za predgrupu Gogol Bordellu, koji su baš u to vrijeme proživljavali renesansu na globalnom nivou, ponajviše zahvaljujući nastupu s Madonnom na Live Earth-u, te 2010. na Inmusic festivalu. Ovaj put je Benji Webbe svoj reggae/metal cirkus (napokon) predstavio zagrebačkoj publici u ulozi headlinera, no pokazalo se da se ista ili već zasitila Skindreda ili je prosto ima baš onoliko koliko je ljudi bilo te večeri u Tvornici, dakle oko 300-400 ljudi po mojoj nepristranoj, odokativnoj procjeni. Neki bi rekli da to uopće nije loše za grad veličine Zagreba, ali mislim da su, s obzirom na reklamnu mašineriju upogonjenu radi promocije ovog giga, a ta je bila na razini one za gig Gaslight Anthema ili Combichrista (uključujući i stotinama plakata oblijepljene stupove na glavnim zagrebačkim prometnicama i jumbo plakate), organizatori ipak vjerovali da se obraćaju mnogo većem broju potencijalnih kupaca karte. Vjerujem da je i nastup zagrebačkog tattoo/HC benda Katran, u kojem svira jedan od doajena zg tattoo scene Filip, privukao dobar dio prijatelja i poznanika na ovaj gig, a našla se tu i poneka Marilynom Mansonom opsjednuta dušica koja je prije svega došla sliniti pod nogama našminkanih nu-metalaca Anticlone.
Kad je zvijezda večeri Benji Webb istrčao na binu, praćen AC/DC-jevim klasikom ”Thunderstruck”, u maniri boksača obavijen Union-Jackom, prepolovljena je dvorana Tvornice bila već lijepo popunjena mahom mlađom publikom pa ga je dočekao gromoglasni pljesak i urlikanje, na što je bend odmah ubacio u najžešće pjesmom ”Rat Race” s Roots, Rock, Riot albuma i taj je tempo uspio održati do konca nastupa. Frontmen Benji je prilično flambojantan lik, kako u izboru kitnjaste obleke (iako mi to kod njega više pari groteskno, nego perverzno jebozovno kao u slučaju Monkeya iz Adictsa), tako i u glagoljenju između pjesama, kad se obračunava s vječnim neprijateljem Babilonom, samo što tad umjesto ozbiljnih stavova i suvislih komentara većinom baca hiljadu puta ponovljene fraze o fantastičnom zlikovcu voldemortovskih proporcija koji vječno progoni bjelosvjetske pušače gandže i slične pizdarije namijenjene vazelizaciji šupka publike u kojeg se pokušava uvući, pretpostavljam radi što boljeg plasmana bendovskog mercha. Drugi razlog za ovakve bedastoće ne vidim, jer mu publika i bez tih floskula pitomo jede iz ruke i prati svaki mig. Za to je prije svega zaslužna moćna glazba koju Skindred stvara na pozornici, tjerajući masnim rifovima i zaraznim gruvovima sve na podiju u bjesomučno skakanje i pogo. Zabava je primarni cilj koncerata, bez obzira na to što wannabe revolucionari poput Zacka De La Roche mislili o tome, a zabave su nam Skindred isporučili u više no dovoljnoj količini te večeri. Tome sam svjedočio u ozarenim i znojnim licima sudionika neprestanog poganja, koje nije pretjerano bolila patka što to Benji melje, nego su pogonjeni nebuloznim količinama alkohola došli ostaviti koju litru masti na tvorničkom podu i dobro se provesti od prve do zadnje odsvirane pjesme. Skindred su taj cilj nedvojbeno postigli, jer je samo zadovoljna i zahvalna publika spremna na (inače mi blesavu) igru s bendom u vidu čučanja na podu ili vrćenja vlastitih majica nad glavama poput helikoptera.
Ako je moja računica točna, Skindred ćemo ponovo gledati u Zagrebu negdje 2016. Tad će, nadam se, Benji, ostaviti politikanstvo i slabe fore doma u Walesu, a nama će donijeti samo bijes destiliran u glazbu i puno, puno zabave.
Nenad Lukač
photos by Nikolina Pernar
https://www.facebook.com/skindredofficial
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.