Bio je to jedan od onih koncerata kad se sve poklopi, savršen koncert kakvom se svi nadamo svaki put kad uđemo klub i čekamo da se band popne na stage. Ali krenimo redom.

Video zapis s koncerta.

 

Dan je krenuo s lošim vijestima. Divided Minds neće svirati zbog bolesti. Nas nekolicina se odmah prepala da je gitarist opet nešto slomio, no ipak nije bilo tako strašno, samo je bubnjar bolestan. Ante (ujedno i jedan od organizatora) nas je dočekao nepolomljen i dobre volje nonšalantno se prešetavajući sa staklenom čašom punom vina, da staklenom, ima i toga u Attacku. Ukratko like a boss. Uobičajeno za Mediku, tonska je počela kasno i odužila se tako da se publika skupljala za vrijeme njenog trajanja u kućnoj atmosferi.

 

 

Za zagrijavanje što prostora, što nas bili su zaduženi Black Gust. Svi već vjerojatno znate sve o njima, jedni od predstavnika Kvatrić Punxa, redovni gosti Attacka i Grey Rooma. Zbog duge Hank Wood tonske dečki su pobrzali svoju, tako da im je zvuk bio malo slijepljen, ali specifični attackovski zid buke je bio tu. Sve u svemu, meni bili dobri. Pola sata energičnog nastupa i Black Gust završili, mi se zagrijali, Mišo ostao stajati u lokvi pive na stageu.

 

I tada je došao trenutak za zvijezde večeri. Hank Wood & The Hammerheads su po svim pitanjima jedna vrlo specifična grupa ljudi. Sviraju hard core garage, ali uz klasični trio gitara-bas-bubanj imaju i klavijature i udaraljkaša. Rezultat je originalan zvuk koji se ne može zamijeniti ni sa kojim drugim bendom već nakon samo par taktova. Kakve su im ploče takvi su i oni. Stage je zauzela ekipa koju nikad nitko ne bi stavio u band, od hipija, preko tipa u bathory majici, pjevača u nekom latino heroin chic imageu do udaraljkaša u boksericama. I tu se konačno vidi ta uvijek spominjana njujorška multikultura.

 

Nakon 80-ih njujorške scene su se segmentirale i izolirale, varirajući od macho hard corea, preko rapa do eksperimentaln avangardno-umjetničkog kruga, scene koje su premalo međusobno komunicirale. Hank Wood & The Hammerheads to ne rade, oni su jednostavno spoj svega što su njihovi članovi ikad slušali uz vlastiti originalni pečat, band koji definitivno izlazi iz uskih granica garagea ili punka. I onda je krenulo… Od prvog takta u Attacku je nastao kaos i na stageu i u publici. Prerijetko se desi da publika i band kliknu u tolikoj mjeri, ali nasreću u ponedjeljak navečer se to desilo. Neki detaljni izvještaj mi je teško napisati jednostavno kad ti bude toliko dobro da skačeš i ne analiziraš nego se prepustiš čistom guštu uživanja u glazbi.

 

U svakom slučaju odulja tonska im se isplatila ili su to već 3 piva u meni sve pretvorila u savršenstvo. Ostaju samo flashevi poput pjevača koji je cijeli koncert proveo na samom rubu stagea krećući se u 2D prostoru ili sumanutog udaraljkaša perverzno sklonog cow bell-u za čije mi je dionice sada žao da nisu glasnije na albumima. Ukratko savršen koncert, jedano od onih, kako se popularno kaže, o kojima će se pričati još dugo dok ne uđu u legendu tipa ”znaš kad sam ti ja bio ’14. na Hank Woodu, bilo je hladno, rekli su da će snijeg”.

 

Svaka čast organizatorima na dovođenju ovakvog banda u Zagreb i pripremite se na konstantno povlaćenje za rukav kad ćete ih opet dovesti. We need more cowbell!

 

Ivo Korečić

 

Hank Wood & The Hammerheads photos by Kristijan Smok 

http://kristijansmok.blogspot.com/

Black Gust photos by Joža

Video by Joža

https://www.facebook.com/pages/Black-Gust/102778566494409

https://www.facebook.com/pages/Hank-Wood-and-the-Hammerheads/144294585625073