Nedavno sam, čačkajući po svračjim kutcima interneta naletio na jednu zanimljivu tezu o panku i pankerima, točnije o pravovjernosti istih. Ukratko, teza je postulirala da oni koji u životu nisu imali tzv. trash fazu nisu pravi pankeri već samo slušatelji i ljubitelji pank glazbe. Doduše, jasnu i sažetu definiciju ove sintagme nisam uspio pronaći, no mislim da bih mogao ponuditi neko objašnjenje za nju poučen vlastitim iskustvom i onime što sam naučio kroz aktivno promatranje ljudi s pank scene kojoj gravitiram od svojih tinejdžerskih dana.

Prije svega, moram naglasiti da sebe, iako sam prisutan na zagrebačkoj pank sceni od svojih formativnih godina pa sve do danas, znači otprilike nekih 20 godina, nikada nisam smatrao pravim pankerom. Iako volim pank glazbu i redovito idem na pankerske gigove, sve brojnije su mi godine podosta otupile želju za aktivnim dokazivanjem u ritualu poganja pred pozornicom, dok su beskrajnom superbrzom informacijskom autocestom do mog korteksa za glazboljublje s vremenom doputovali razni drugi izvođači i trajno se tamo naselili sa svim svojim žanrovima i podžanrovima. Pank je tako zauvijek ostao getoiziran u nekoliko neurona moje desne polutke, okružen skaom, regeom, bluzom, rockabillyjem, northern soulom, funkom, raznoraznom elektronikom, alt-countryjem, surfom, šarolikim folkom sa svih strana globusa, neizostavnom hipsterskom indie alternativom, post-rockom, pa čak i džezom i klasikom. Ako se vodimo samo ovime što sam napisao gore, neupitno je da se ubrajam u redove glazboljubaca, ljubitelja panka, nikako pankera. No jednako je neupitno da ovo gore napisano nije cijela i potpuna istina; ta jest da sam imao trash fazu i to kakvu! Kada bi je bilo, ovako bi nekako glasila definicija trash faze u udžbeniku iz psihologije: “Trash faza je period u životu pojedinih mlađih adolescenata obilježen burnim i intenzivnim perturbacijama, kada oni svjesno i potpuno odbacuju postojeće društvene i moralne norme uslijed naleta mladenačkog bunta, osjećaja krajnjeg nihilizma i želje za negiranjem i rušenjem postojećeg sklopa vrijednosti nametnutog od većinske okoline i osoba na neposrednim pozicijama moći … obično inducirana i perpetuirana  jeftinim alkoholom i drogama.” Onako kako je ja shvaćam, trash faza jest alkohol. Jeftini alkohol. Hrpa jeftinog alkohola na klupici u parkiću. Trash faza je bambus smiješan u plastičnoj vrećici, pretočen u plastičnu bocu pa iz nje u žedna usta. Moja je trash faza uključivala sve to: pretakanje na vrećicu. Spavanja na klupicama. Buđenja u tramvajima. Valjanje u prolivenom grahu kojeg sam netom prije zajedno s loncem i kutlačom zdipio iz Krivog Puta. Podjebavanje redara u Ksetu i nemoćno stenjanje dok mi jedan od njih nogom gazi glavu i utiskuje uzorak asfalta u facu. Pišanje u praznu bocu pive, stavljanje čepa na nju i žicanje tete u dućanu da mi dopusti da zamijenim tu mlaku pivu za hladnu iz frižidera. Pijana vožnja biciklom po ledom okovanom gradu s ruksakom na leđima u kojeg ti je bakina sestra, ona s kojom si upravo slistio bocu ruma, utrpala polovicu svinjske glave zamotane u masni mesarski papir, za odnijeti doma baki. Takve i mnoge slične priče obilježile su moju neuobičajeno dugotrajnu trash fazu(mislim da bi se zreli dio svake trash faze trebao nazivati klošarskom fazom ili Tomi Bam fazom). Sve ovo pišem zato jer sam gledajući i slušajući dečke i curu iz benda Peronoisepora, ne bez natruhe ljubomore razmišljao kako upravo sad na Attackovu stejdžu, dok sviraju pred točno petnaest ljudi (uključujući tonce) oni proživljavaju najbolje dane svoje pankerske trash faze. Iskreno, mislim da glazba tu i nije previše bitna, važno je da se dobro zabavljaju i rade ono što vole – piju i stvaraju buku. A ta bi se buka, pretpostavljam, najbolje dala opisati kao krastoidni d-beat, jer sadrži sve standardne odrednice tih podžanrova – galopirajuće bubnjanje s puno činela, brze gitarske dionice i režeći vokal. Vizualno me se kod njih najviše dojmio pjevač koji je očito pohađao plesnu školu Iana Curtisa, te visoka basistica sa zelenom irokezom koja svojim pomalo nespretnim kretnjama, tipičnima za tako štrkljaste ljude lagano podsjeća na Joeya Ramonea. Iako mi njihov vid panka nije baš pretjerano blizak, uživao sam u kratkoj i iskrenoj svirci, pijuckajući tamno Staro Češko i prisjećajući se zlatnih dana vlastite trash faze.

 

 

Glavni bend večeri bio je The Shell Corporation iz Los Angelesa. Članovi benda su svoju trash fazu, ako su je imali, odradili u raznim pank bendovima – A Wilhelm Scream, The Briggs, 5centDeposit, Majority Lost i drugima. The Shell Corp. sviraju melodični power/pop-pank na razmeđi Jawbreakera, Bad Religiona, Anti-Flaga, Menzingersa, Red City Radia i sličnih Paper & Plastick izvođača.

 

S obzirom na pedigre članova benda i vrstu panka koju praše, vrlo popularnu na zg sceni, čovjek bi zaključio da će Attack biti krcat skejterima i bradatim korašima s debelim okvirima, no tome, nažalost, nije bilo tako. Dečki su svoj set odsvirali pred tek nešto više ljudi nego što ih je bilo na Peronoisepori, što je šteta jer su im pjesme pune energičnih dionica pogodnih za kvalitetno poganje (”Quantitive Sleazing”, ”Ozymandias”), a prate ih lyricsi kao stvoreni za čoporativno singalonganje i deranje glasnica (“My name is Ozymandias, king of kings: Look on my works, ye Mighty, and despair!”). Nedostatak publike kao da je podrezao krila samom bendu, pa nakraju ostaje dojam da bi ovaj koncert odradili  mnogo bolje da su u pitu imali jednako brojnu i entuzijastičnu ekipu kao što su to imali Iron Chic na istom mjestu u travnju. Jebiga, jesen je, kiše stalno padaju, ‘ko će izlazit vanka po takvom vremenu, a i novi Kinoklub EP je izašao…

 

Nenad Lukač

 

photos by Nikolina Pernar

 

https://www.facebook.com/TheShellCorporation

https://www.facebook.com/Peronoisepora