Kako većina diskusija o instrumentalnoj surf glazbi s naših prostora neminovno počinje i završava s Bambi Molestersima, a ove se godine navršava dvadeseta godišnjica njihove karijere, pristoji se u nekoliko uvodnih redaka ovog izvještaja osvrnuti na ove – sad ih već s pravom možemo tako nazivati – teškaše domaćeg rock’n’rolla.
Bambije danas znaju i vole gotovo svi. Ovu tvrdnju najbolje potvrđuje šarolikost ekipe na njihovim koncertima. Tamo ćete u pravilu vidjeti prekaljene prljave pankere kako potežu pivo iz prošvercane parlitrene plastičnjače rame uz rame s mlađahnim odvjetničkim partnerima u finim odijelima; tajnice iz ostakljenih tornjeva biznisa u Radničkoj kako pomalo nervozno srču pelin-cole dok im bradati rokeri u izlizanim kožnim hlačama namiguju i proždiru ih pogledom; spimpane scenske indie kužere kako bacaju ironične komentare na sve njih zajedno, iako bi najradije odvukli koju od tih tajnica doma i povalili ju na Hinnerup© Ikea tepihu visoke flore kraj upravo raspakiranog bundlea Secretly Canadian LP-jeva. Nemam sad namjeru razglagoljati se o svemu što Bambije čini jednim od malobrojnih suvremenih domaćih rock bendova kojemu redovito uspijeva privući najširi dijapazon publike, samo ću spomenuti da je bend, uz očitu kvalitetu pjesama i strahovitu količinu kilometara prijeđenih od giga do giga, proživio svojevrsnu glazbenu verziju američkog sna (suradnja s Chrisom Eckmanom iz The Walkaboutsa, snimanje albuma s članovima R.E.M.-a, pjesma u Breaking Bad-u), što je značajno doprinijelo širem hajpanju njihova zvuka. Ovdašnji ljudi su oduvijek bili skloni podržati aktere neočekivanih priča o uspjehu, još i više kada se zna da su ti akteri svoje početke kovali usred ratom izmrcvarenog Siska. Kaos rata članovi Bambi Molestersa odlučili su utišati glazbom i nitko ih ne može kriviti što su mudro odabrali eskapizam kroz umjetnost i krenuli put sunčanih plaža Kalifornije i svjetskog uspjeha. Rat je sveopće ludilo i nikakva glazba tad ne pomaže. Danas se Sisak također nalazi na rubu propasti, no za razliku od ratnih devedesetih grad su izdali vlastiti ljudi, sebični političari i neprincipijelni biznismeni, a protiv takvih se najbolje boriti glazbom, što glasnije to bolje. Zato mi je drago čuti da je (samo)ubojstvo industrije u Sisku iznjedrilo barem jedan hvalevrijedan projekt, onaj pokušaja prenamjene bivše Željezare u prostor za kulturnu djelatnost pod vodstvom B.A.K.A. kolektiva i instrumentalnog punk/noise tria ### (http://d-d-d.bandcamp.com/), koji će se zagrebačkoj publici predstaviti 30.10. u dvorani MM.
Posljednjih godina Bambi Molestersi već lagano počinju sve više i više drijemati na svom zasluženom divanu od lovorika, što se ponajprije odrazilo na njihovoj glazbi, najočitije na zadnjem albumu ”As The Dark Wave Swells”. Tu su divlji surf instrumentali zamijenjeni smirenijim, atmosferičnijim skladbama, odličnim soundtrackom za polaganu vožnju pustinjom ravno u veliki grimizni zalazak sunca. Ili krevet. Na sreću nas koji se još uvijek volimo dobro iskakati na kvalitetan surf tu su bendovi Pistolrays i Threesome, mladi lavovi scene, dostojni nastavljači žestokog jahanja valova u maniri ranih Bambija ili legendi garažne surf scene Trashmena, Dicka Dalea ili Link Wraya.
Threesome su trio (duh!) iz Beograda, sviraju pankom prožeti instrumentalni surf i jebeno, JEBENO rasturaju uživo. O instrumentalnom surfu uživo se stvarno nema puno toga za reći, ili pršti energijom ili ne, to je otprilike to. Threesome imaju toliko energije da sam pomislio kako bi, da se to nekako da izvesti, mogli članove benda uštekati u neku vrstu dinama (transformatora?) i pretvoriti njihovu kinetičku energiju u električnu te tako uštediti gazdi Vintagea na računu za struju. Vjerujem da bi se skupilo dovoljno i za sljedećih par gigova. Iako se svo troje vraški trudilo izjebati svoje instrumente do granice izdržljivosti materijala od kojih su napravljeni, ipak je gitarist benda napravio najluđi šou. Ne znam da li mu je to urođena mana, možda je kao mali brijao na Edmunda Hillaryja ili je samo popio koju pivu previše, ali čovjek se od prve stvari nije prestajao pokušati uzverati na sve na šta se uzverati može: bubnjeve, pojačala, basista, zidove… Vrhunac nastupa i najsmješniji spontani moment večeri zbio se za vrijeme izvođenja klasika Trashmena ”Surfin’ Bird” kad se mladi Hillary u svom sviračkom zanosu napokon uspio popesti na jedno od dva pojačala iza njega. No, avaj, pojačalo je bilo na kotačićima i dogodilo se ono što se dogoditi moralo: usred svima poznatog brbrbrbrbrbrbrbrbr ajajaj ajajajaja bbabababababababababbaaa umamaumama umamam amamam umamamamammmama mamamama dijela pjesme, potjerano žiroskopskim gibanjem gitaristovih kukova pojačalo je poletjelo unaprijed, dok se nesretnik strmopizdio u prostor iza pozornice tako da su mu samo vrhovi nogu ostali vidljivi kako strše prema gore. Začudo, u svem tom kršu i lomu čovjek je nastavio svirati ležeći na leđima sve do kraja pjesme kad se napokon iskobeljao iz rupe u koju je upao i naklonio se vidno oduševljenoj publici. Threesome su u Vintageu odsvirali uistinu bombastičan set i dokazali nam da čak i jedan relativno zatvoren i ograničen podžanr rock’n’rolla kao što je surf može zvučati svježe i energično ako mu se pristupi neopterećen poviješću i ako se u njega upuca dovoljno vlastite energije i kreativnog ludila.
Dostojni nastavljači ludila Threesome-a bili su amerikanci Daikaiju (što navodno znači čudovišna mrcina ili mrcinasto čudovište na japanskom). Glazbeno, ono što sam čuo me više asociralo na mišićavi instrumentalni east-coast hard-core (instumentalni HC?!wtf?) nego surf, dok se vizualno ističu maskama naslikanima na lica, a koje bi, vjerovatno, trebale predstavljati nekakve demone iz japanske mitologije ili nešto slično, znate već kako Ameri vole pobrati nešto iz drugih kultura i onda iz toga napraviti jeftini kič.
Dečki iz Daikaiju-a su ubrzo pokazali da se ne libe iz šešira trikova rock zabavljača izvaditi sve do posljednjeg zeca, pa su ubrzo počeli s uletima u publiku, divljačkim skakanjem po stejdžu i svemu na njemu, pozivanjem ljudi na binu, te su općenito postigli najefektivnije brisanje zamišljenog četvrtog zida između izvođača i publike koje sam ikad doživio. Ludilo se, smanjenog ili pojačanog intenziteta nastavljalo kroz čitav nastup, a vrhunci su se zbili kad su uz pomoć vrlo raspoloženih pojedinaca iz publike prenijeli cijeli set bubnjeva u prostor za publiku i tamo ga zapalili, te pred sam kraj kad su se na binu nagurali ama baš svi posjetitelji koncerta, noseći članove benda i neke instrumente na rukama; jednog od njih na dobošu su digli do samog plafona Vintagea gdje se objesio za gredu obujmivši ju nogama i tako viseći naopako odsvirao posljednjih par stvari.
Publika je očito do samog kraja uživala u ovakvoj vrsti izravne interakcije s bendom, no sav taj cirkus, koliko god dojmljiv bio, ipak nije mogao zamaskirati svu repetitivnost i neinventivnost Daikaijueve glazbe. Threesome vs. Daikaiju? Threesome definitivno!
Nenad Lukač
photos by Nenad Lukač
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.