U rokenrolu je manje ponekad više. Samo pitajte Johna Leeja Hookera i njegovo glazbeno stopalo. Teksašanka Amy LaVere na kontrabasu i njen pratioc na akustičnoj gitari Will Sexton očito su gorljivi pobornici manje-je-više glazbene estetike jer osim njih dvoje i njihovih glazbala na pozornici Vintage bara tog kišnog petka nije bilo više nikoga. Nije ni trebalo biti; Amy i Will savršeno funkcioniraju zajedno, kemija među njima podsjeća na protagoniste najboljih buddy-buddy komedija, usprkos činjenici da je jedna polovica dueta žensko – ona je sitna, naizgled krhka ženica, puna duha i energije, brza i oštra na jeziku, on krupan i kosmat muškarac, šutljiv i povučen, ekonomičan u komunikaciji sa svijetom oko sebe. Njihove se suprotnosti magnetično privlače i nadopunjuju pa publika uvučena u tu međuigru niti ne primjećuje nedostatak ostalih likova uobičajenih za klasični rock’n’roll šou. Amy je glavna pokretačka snaga i spiritus movens dua, ona pjeva, vitla kontrabasom, šali se, priča anegdote iz života, komunicira s publikom, puši i naručuje piće sa šanka između pjesama, dok se Will stapa s mračnom pozadinom gdje suvereno vlada svojom akustarom, povremeno se okuraži podboden Amynim zadirkivanjem pa izroni iz mraka i oplete opaku solažicu à la Django Reinhardt. Mala dama Amy zna kako probuditi zvijer u svom gitaristi, ali i sama se ne štedi kad treba izvući maksimum iz svog glomaznog instrumenta. Ipak je, osim što je prirodan talent za pisanje pjesama, odrasla u muzikofilnoj obitelji, mentor joj je bio legendarni memfiški producent i glazbenik James Luther Dickinson, svirala je i svira u mnogim bendovima uključujući Motel Mirrors s Johnom Paulom Keithom i The Wandering, bluegrass projekt Luthera Dickinsona iz North Mississippi Allstars i Black Crowes, surađivala je i dijelila pozornicu s Lucero, te je pratila bijelog bluzera i profesinalnog lutalicu Seasick Stevea na turneji. Uz sve to je još našla i vremena da odglumi rockabilly kraljicu Wandu Jackson u biopicu o Johnnyu Cashu Walk The Line. Impresivno! Wandu je kanalizirala i na stejđu u Vintageu kroz njenu pjesmu ”Funnel of Love”, a o Seasick Steveu govori u pjesmi ”Rabbit”, prvoj (i osobno mi najdražoj) pjesmi s novog albuma ”Runaway’s Diary”. Od vlastitih je pjesama izvela još i odu svojoj nekoć vrlo kučkastoj sestri ”Big Sister”, lijepu i bolno iskrenu laganicu o bračnoj nevjeri ”Lousy Pretender”,  ”Pointless Drinking”, ”I’ll Be Home Soon”, dok su se od obrada u setlisti našle još i Dylanova ” Just Like Tom Thumb’s Blues” (jedina koju je otpjevao Will Sexton), te Van Zandtova „Ain’t Leavin’ Your Love“. No vrhunac scenskog nastupa zbio se za vrijeme izvođenja hitčine Rufusa Thomasa ”Walkin’ The Dog”, kad je Amy demonstrirala specifične plesne korake čime je dodatno razgalila i nasmijala publiku, kao i kad je na Willie Dixonovoj ”Wang Dang Doodle” refren ”all night long” prevela na hrvatski ”cijelu noć” i pozvala nas da ga ponavljamo s njom, što se pokazalo kao odličan crowdpleasing potez lišen patetike i podilaženja publici, pojava tako izluđujuče čestih na svirkama bendova koji su prvi put u nekoj zemlji/gradu.

Atmosfera u Vintageu bila je ksetovska (samo s boljim izborom piva), što bi značilo da je ljudi bilo taman toliko da se Kset ugodno popuni, a scenske njuške među njima doslovce su preslikane s gigova koje obično asociram s Ksetom (pozdrav Kolumbu a.k.a. Mr. Drumsonicu iz nikad prežaljenih Welcomin’ Committee In Flames). Uz onaj Johna Paula Keitha, ovo je definitivno bio jedan od top r’n’r/rockabilly  gigova godine. Ljestvica je postavljena visoko pa me jako zanima kako će (i da li će) sljedeći stilski srodni izvođač kojeg put nanese do našeg grada uvijek žednog dobre rock’n’roll svirke uspijeti nadmašiti Amyn i Willov draguljčić.

 

Nenad Lukač

photo by Nikolina Pernar

 

https://www.facebook.com/AmyLaVere

https://www.facebook.com/pages/Will-Sexton-Music/177890652292638