Ležao je gol na klimavim kolicima kada su ga stavili u tijesan, hladan hodnik prizemlja uz kojeg su se smjestile izlizane debele stepenice. Ugurali su ga unutra kroz mala vrata stražnjeg ulaza, razdijeljena packavim staklima što su proizvodila zvukove hladne dobrodošlice dok ih je netko oslanjajući se na njih zaključavao. Topla koža ruke prešla mu je preko čela. Miran je, primijeti ruka. Prazan pogled bio mu je usmjeren prema oku napukle svijetleće kugle ukrašene prašnjavim nitima paukove mreže obješene za daleki mračni strop. Kolica zacviliše i tijelo mu klizne niz jednjak u utrobu zgradurine.

 

Na visokom, izglodanom, metalnom ležaju, presvučen blijedom ispucalom materijom iz koje je pogledavala prljavo žuta spužva i migoljili sivi konci, zgrbljeno je sjedio gazda odjela. Gurao je dlake oštrog nosa nazad u njegovu unutrašnjost i povremeno usmjeravao pogled prema kutu prostorije gdje je odavala znakove života u šupljim zidovima uska crna rupa. Bačeni iz tame šupljine na površinu poda, insekti bi se jurišem vraćali u njenu nutrinu stvarajući zvukove kletve za svjetlost ovoga svijeta. Podbočio se grbavim dugim rukama o površinu ležaja i nevješto spuzio na dno prostorije i prišao knjizi gostiju što stajala je na čvrstim nogama ambulantnog stola. Razmaknuvši korice od starog kartona koji nije pokazivao slabost na granicama svoga postojanja, već samo brazgotine nebrige na svojoj nekad zelenoj površini, počeo je prebirati po njihovom sadržaju. U glavu su mu ulazili njezini likovi i njihove sudbine što ih je on krojio, a ovako na hrpi polako su mu unosile propisanu dozu tjeskobe i straha, kojeg je sve teže tjerao iz svog nervnog sistema. Trgnuvši se brzo odabrao je nekoliko njezinih poglavlja upitna raspleta za današnji radni dan, te opet spojio korice debele knjižurine tankom, od prstiju masnom špagom i sigurnim koracima krenuo prema vratima. Prije nego je uspio zatvoriti vrata za sobom pogled mu se još jednom zaustavi na knjižurini, pa na rupi u zidu.

 

Kretajući se dnom hodnika njegove sive, vodene oči upijale su hladne zrake vanjskog svjetla što probijale su tamu da bi putovale dalje po valovitoj površini sterilnog poda, od zida do zida, od vrata do vrata, iza kojih su od pogleda skrivene potonule ljudske duše. Stao je do vrata broj 7 iz kojih su izbijali tihi jecaji i glasno duboko disanje što se ponavljalo u nepravilnim razmacima da bi opskrbilo kisikom debelo ljudsko tijelo smješteno uz pod. Gurajući nos nad prag, pokušavalo je uhvatiti čestice nekog drugog, nedokučivog prostora unutar kojeg su se kretali tvorci njegove muke. Nanjušivši nečiju prisutnost u svojoj blizini naglo smiri izdajnički dah. Zvuk udarca poluge raširi se hodnikom uništavajući tišinu, vrata kaveza se otvore i u njen okvir se ugura crna silueta zlotvora. Pogledao je u nemirno oko velike glave. Žmirkajući je proizvodilo šum patnje koji je izlazio na njezina otvorena, nepomična, mala usta. Polako je savinuo kičmu, oslonio ruke na koljena, malo izduživši vrat naciljao i lagano pljunivši pustio slinu iz usta. Promašivši svoj prvotni cilj, slina je pala na ispucale, suhe, izgrižene usne glave tijela gmizavca, da bi se zatim poput golog puža zavukla u njezina usta, svoj dom. Ne dočekavši reakciju na svoj čin, kojim si je izmamio osmijeh na lice , vratio se u svoj prvotni položaj, okrenuo se i izašavši zatvorio vrata za sobom.

 

Gaz

 

photos by Joža

 

https://www.facebook.com/officialneurosis?ref=br_tf