Na neke koncerte ne valja ići potpuno trijezan. Antenat sam, recimo, u svojoj vječnoj alkoholnoj omamljenosti dugo držao za jedan od najživljih, najenergičnijih, najveselijih, stoga i najboljih domaćih live bendova, sve dok ih nekom prilikom, spletom samonametnute trezvenosti i one prisilno nametnute nedostatkom para za cugu, nisam otišao pogledati uživo trijezan k’o japanska kockasta lubenica. Avaj, kakva prosvjetljujuća pogreška! Sve one njihove divlje poskočice i suludi ttrttt ritam kojima su tjerali mene i ostatak publike svaki (pijani) put dotad na rapojasani ples istom nesmiljenom okrutnošću kakvom Ciganin pomoću lanca provučena kroz njušku i s vrućim limom pod šapama tjera medvjeda na bolnu riku i cupkanje netragom su nestale. Umjesto njih, uredno očišćenim slušnim kanalima do mozga neobavijenog alkoholnom izmaglicom dopirale su prilično tanašne melodije podebljane dosadnim ponavljanjem jednog-te-istog ritma, i, povrh svega, realizacija da se s manjkom alkohola pjevačev revolucionarni zanos svodi na naivnu hipijevštinu i mlaćenje prazne slame o vječnom zlikovcu Babilonu, a on sam se iz suverenog i potentnog frontmena pretvorio u još jednog ispijenog, odredlavjelog studoša s Filozofskog fakulteta koji zna i voli udarati u bongose i gaji fetiš na crnu Afriku. Ukratko, kao i u Pepeljugi nakon ponoći – puf! – čarolija je isparila.

 

Kad bi bili potpuno iskreni prema sebi, u naletu ozbiljnog psihoanalitičkog samopropitivanja vlastitog života i karijere, članovi mnogih Antenatu sličnih domaćih i svjetskih feelgood bendova morali bi priznati da nisu samo njihova puka pojava na pozornici i sposobnost talambasanja po instrumentima zaslužne za dovođenje raje do predorgazmičnog stanja; dobar dio svoje magije uživo oni debelo duguju opijenosti publike raznim opijatima, alkoholnim, kanabinoidnim ili kakvim već, točnije njihovoj sposobnosti da publici otupe kritičku oštricu, a maksimiziraju frekvenciju emocionalnih receptora. Priznao bi to i Manu Chao, Ante Ljubičić iz St!llnessa, znam, priznao je to već odavno, drugovi iz Dubioze od prvog albuma religiozno slave gandžu, a dovoljno je bilo baciti oko na butelju crnog vina koja se odnekud stvorila u ruci glavnog šoumena i pjevača Gogol Bordella Eugenea Hutza negdje oko treće ili četvrte pjesme njihovog nastupa u Tvornici da bi se bez sumnje zaključilo kako je on već odavno shvatio i prihvatio blagotvorni učinak alkohola na svoj nastup. Uostalom, nije li on autor pjesme nazvane ”Alcohol” čiji refren ide ”…and you know that I’ll pick up every time you call just to thank you one more time, alcohol, and you know I’ll survive everytime you come just to thank you one more time for everything you’ve done, ALCOHOL!”?

 

Razlog za ovo moje uvodno Otkrivenje Po Toploj Vodi jest taj što sam se na ovom posljednjem, petom zagrebačkom nastupu Gogola, spletom samonametnute trezvenosti i one prisilno nametnute nedostatkom para za cugu, obreo potpuno trijezan k’o kineski vodeni bivol. Avaj, kakve li prosvjetljujuće pogreške! Dosad sam, kao i Antenate, Gogol Bordello uvijek gledao ispunjen raznim produktima fermentacije grožđa i/ili hmelja i uvijek sam od početka do kraja divljao i ludovao u prvim redovima ispred pozornice. Ovaj sam put stajao mirno sa strane, njihao se lagano i tapkao nogom u tupa-tupa ritmu, koji se ponavljao iz jedne brže stvari u drugu i s vremenom mi postajao sve naporniji, dok sam na sporije pjesme lagano zijevuckao i šarao pogledom po razdraganoj publici. Neki u njoj bili su razdragani jer po prvi put uživo doživljavaju Gogol Bordello, drugi zato što su prirodno razdragani na svakom ovakvom veseljem ispunjenom narodnom derneku à la Manu Chao; curice u prvom redu razdragano su se previjale od bolova natiskane na zaštitnu ogradu gdje ih je polugoli Eugene poput svećenika škropio kapljicama znoja i vina iz svoje butelje, no svi su oni ponajprije bili razdragani jer su u ruci imali čašu nekog alkohola i sa svakim gutljajem njihova je euforija rasla. Lik u invalidskim kolicima tik do mene je do kraja koncerta, nakon više popijenih piva skoro ispao iz svojih kolica koliko je žustro mahao rukama i klatio se naprijed-nazad ponesen glazbom i alkoholom! Osobno smatram da je prvi tvornički nastup Gogola prije šest godina bio mnogo bolji, ne samo zbog vlastite opijenosti, već prije svega zbog činjenice da su tada promovirali netom izašli album ”Super Taranta”, daleko najbolji album njihove karijere, pa je izbor pjesama logično bio fokusiran na taj i prethodni, također odlični album ” Gypsy Punks: Underdog World Strike”. Ovaj su put mnogo više vremena posvetili pjesmama s najsvježijeg albuma ”Pura Vida Conspiracy”, za mene njihova najslabijeg albuma, dok su pjesme s prijašnjih albuma getoizirali u dugački, žestokim udaranjem u bubanj povezani potpuri negdje na sredini koncerta, ili ih ubacili tek na bisu, čime su uspješno raspametili ionako napaljenu publiku, no meni trijeznome to se baš i nije previše dopalo. Eugene je bio u svom standardnom klaunovskom elementu, trčao je s jednog na drugi kraj bine, skakao po zvučnicima, zavodnički frktao brkovima i vitlao gitarom (i buteljom), dok su ga ostali članovi benda, svaki na svome glazbalu dostojno pratili: divlja Azijatkinja s ogromnim doboš bubnjem, mladi Nijemac, bar mi se tako činilo, s harmonikom, nasmijani bradati violinista, čovjek-hobotnica na bubnjevima, gorostasni crnac na bas gitari, te maleni Latinos s debelim dreadom, koji je malo mlatio bongose u pozadini pozornice, a većinom je vršio ulogu meštra ceremonije sa svog povišenog mjesta na jednom od monitora na rubu pozornice, s kojeg je vrlo uspješno dirigirao masom tijela u publici.

 

Gogol Bordello su u karijeri prešli velik put, od malog i nepoznatog benda koji je dva puta svirao šačici fanatika u Močvari, sve do dijeljenja pozornice s ikonom pop glazbe, Madonnom. Tome osim nepopustivoj upornosti u promoviranju svog viđenja punkom prožete ”ciganske” glazbe, uvijek energičnim i žestokim nastupima te šarenilu svojih članova, prije svega imaju zahvaliti karizmatičnom frontmenu Eugeneu Hutzu, koji je i okupio cijeli projekt oko svojih uvijek nasmiješenih brčina i s njime osvojio svijet. No, nepobitna je istina da im je na tom pohodu svesrdno i nesebično pomagao i alkohol i ostali opijati, bilo da su ih konzumirali oni sami ili raja u publici na njihovim gigovima. Eugene i banda su toga itekako svjesni i ne bježe od priznavanja zasluga, naprotiv, iskreno vjeruju da svijet može biti puno ljepši i zabavniji kad si high, pogotovo ako si high na koncertu. Tek sad kad sam ih odgledao i potpuno pijan i kristalno trijezan mogu potvrditi da su u pravu i obećajem da ih više nikada neću gledati trijezan! Majkemi! Preporučam to i svima vama, samo pazite da je osoba koja će vas voziti kući trijezna. 

 

Nenad Lukač

 

https://www.facebook.com/gogolbordello