U jeku svjetske smotre folklora, poznatije pod nazivom Svjetsko nogometno prvenstvo, u malu dvoranu Doma sportova u Zagrebu navratili su bostonski panxi Dropkick Murphys. Ne treba posebno naglašavati da ih, kao prave i pravovjerne Amere neslomljivih irskih korijena za našu pičkastu verziju nogometa (soccer) doslovce zaboli kurac, jer, kao što svi znamo, pravi je nogomet (football) onaj američki, u kojem se dvoipometarske krezube ljudeskare svom snagom i pri punom trku silovito zabijaju jedan u drugoga, noseći loptu jajolikog oblika u RUKAMA, a ne ovaj naš gdje lijepo isfrizirani mladići pravilno istetoviranih podlaktica NOGAMA tjeraju okruglu loptu k suparničkom golu i pri tom paze da jedni drugima slučajno ne nagaze stopala.
Dečkima iz Murphysa, istina, ni football nije na prvom mjestu ljestvice sportova, poznatije je da su vatreni navijači bostonskih bejzbolaša Red Soxa, te iznad svega hokejaša Boston Bruinsa, kojima su prije par sezona i posudili jednu od svojih pjesama za službenu himnu. Zanimljiva je poveznica između Murphysa, hokeja i Doma sportova i to da dvije njihove pjesme, ”Time To Go” i ”Boys Are Back” služe kao neslužbene himne zagrebačkom hokejaškom klubu Medveščak, koji svoje domaće utakmice igra na ledu iste dvorane u kojoj su Murphysi odigrali svoju drugu gostujuću utakmicu u Zagrebu. Ne znam da li su momci iz benda bili toga svjesni, ili im je to na uho prišapnuo neki agilni promotor, no činjenica je da su ovaj gig otvorili upravo pjesmom ”Boys Are Back”, čime su razgalili srca svim navijačima Medveščaka, ali i mnogobrojnim nogometnim navijačima u publici, kojima je gig Murphysa došao kao melem na ranu nakon poraza hrvatske reprezentacije u Brazilu dva dana prije.
Navijački se folklor skandiranja i dizanja raširenih ruku u zrak ubrzo potpuno stopio s tipičnim pank folklorom divljeg poganja pred pozornicom, pa se u masi znojnih tijela moglo vidjeti svakojakih supkulturnih obilježja, od visoko podignutih šarenih irokeza, tetovaža grbova Dinama i NK Zagreba, sve do keltskih križeva i runa. Ovakav supkulturni miš-maš se rijetko susreće na koncertima istog izvođača, no Murphysi su očito tip benda koji privlači sve, prije svih pankere i skinse, zatim navijače orijentirane lijevo ili desno (iako su Murphysi oduvijek jasno i odlučno odbacivali rasizam ili bilo kakav drugi oblik diskriminacije), ali i običnu, ne-supkulturnu ekipu poput studenata, novinara, pokojeg burzovnog mešetarčića ili odvjetnika velike banke (pozdrav Teo!), dakle svakog tko se na ovaj ili onaj način poistovjećuje s onim o čemu Murphysi pjevaju, a to je prije svega zajedništvo.
Zajedništvo radnika (od činovnika, liječnika, pravnika, profesora do fizičkih šljakera), zajedništvo rasa, zajedništvo prijatelja, zajedništvo Bostonjana, zajedništvo barskih mušica i njihovog viskija… To zajedništvo iz pjesama prelilo se i na mosh-pit i na publiku općenito, svi su kao jedan divljali na ”Wild Rover”, zajednički derali glasnice na ”Rose Tattoo” i ”Fields Of Atherny”, pijano skakali na ”Irish Rover”, ”Barroom Hero” i ”Kiss Me I’m Shitfaced”. Uz te vječne fanovske favorite (odlična ”Rose Tattoo” s novog albuma je to već postala), odsvirali su i dosta pjesama s posljednjeg albuma ”Signed And Sealed In Blood”, što nije začudilo nikoga tko je znao da ovom turnejom isti i promoviraju.
Neopterećeni teretom premijernog nastupa (taj su odradili početkom 2012. u prekrcatoj Tvornici), Dropkick Murphys su nam na ovom drugom hrvatskom nastupu isporučili dobra dva sata čvrste svirke i odlične zabave u pomalo čudnoj, ali prilično opuštenoj atmosferi s obzirom na šarolik, i, neki bi rekli, ne pretjerano kompatibilan sastav publike. Najveći i u biti jedini minus u vezi ovog koncerta ide čudljivom i promjenjivom vremenu zbog kojeg je svirka morala sa Šalate biti premještena u Dom sportova. Da je održan na Šalati, o ovom bi gigu oni što su ga pohodili raspredali legende još mnogo, mnogo godina; ovako će potonuti u sjećanju i najzagriženijeg ljubitelja Murphysa čim se on ili ona napije na sljedećem sličnom koncertu, za što već ima priliku na InMusic festivalu i koncertu Flogging Molly.
Nenad Lukač
Photos by Kristijan Smok http://kristijansmok.blogspot.com/
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.