Da su koncerti filmovi, onaj Dub Inc.-a u Močvari bio bi francuska komedija, i to od one vrste gdje dobroćudni i naivni, pomalo glupasti protagonist neuglednog izgleda biva nesvjesno uvučen u događaje kojima orkestriraju ljudi naizgled mnogo inteligentniji od njega; u pravilu su to ljudi čiji ih visoki položaj na društvenoj ljestvici i oku ugodna vanjština neupitno distanciraju od nesretnog protagonista.
Video zapis s koncerta.
Takve su filmove snimali mnogi velikani francuske komedije od Jacquesa Tatia, Louisa De Funesa, pa sve do Jacquesa Villeretea, na čijeg sam protagonista Françoisa Pignona iz filma Le Diner de Cons (Večera s idiotom) odmah pomislio kad sam na Močvarinoj bini ugledao Hakima ‘Bouchoura’ Mendja, jednog od dvojice pjevača Dub Inc.-a. Razloge za ovakvu asocijaciju ne treba tražiti samo u očitoj fizičkoj sličnosti ove dvojice likova – obojica su debeljuškasti, oniži, zdepasti tipovi – već prije svega u kontrastu između Hakima i drugog pjevača grupe, Aureliena Zohoua.
Taj prekrasni nubijski bog, pak, isijava seksepil cijelim svojim atletski građenim tijelom, od vršaka savršeno spletenih dredloksa sve do potplata svojih cipela. Spičkan po najstrožim standardima francuske škole jebakluka – u bijele traperice i lanenu košuljicu strateški taman toliko razdrljenu na prsima da nije neukusno, a opet da zagolica maštu svih prisutnih djevojaka (kojih je bio neuobičajeno visok broj u prvim redovima) i homoseksualaca u publici, Aurielien je činio upravo savšenog Pierrea Brochantea Hakimovu Françoiseu, postavivši tako pozornicu za još jednu nesmiljenu igru mačke i miša tako čestu u francuskim komedijama. No, obrat u ovom mnogo puta viđenom zapletu događa se kad shvatite da, za razliku od komedija gdje oni povlašteni rodom, izgledom i novcem ismijavaju i tlače one manje sretne od njih, u filmu Dub Inc.-a nema ni povlaštenih niti potlačenih, bilo da se radi o podrijetlu, fizičkom izgledu, boji kože ili nekom drugom proizvoljnom faktoru rasčlambe ljudi na Nas i Njih. Da, ova su dvojica muškaraca potpuno fizički različiti, i vjerojatno su pogledi djevojčica i gejeva više šarali tijelom Aureliena nego Hakima, ali na bini i u stvarnom životu onkraj bine oni su isti i potpuno izjednačeni ljudi, nominalno pripadnici francuske nacije, djeca imigranata iz njenih bivših kolonija, a realno pripadnici jedinstvene i ujedinjene ljudske rase. Aurelienov grublji bariton i Hakimov pjevniji tenor (ova klasična podjela glasova ovdje je čisto ilustrativna) zajednički odašilju poruke jedinstva, tolerancije i poštivanja drugih i drugačijih još od prvog albuma ”Diversite” iz 2003., sve do prošlogodišnjeg ”Paradise”, kojeg su promovirali na ovom koncertu.
Uz nove stvari odsvirali su i većinu svojih hitova, neke u regularnom dijelu koncerta, neke na poduljem bisu. Čuli smo tako ”Paradise”, ”Rudeboy”, ”My Freestyle”, ”Galerer”, ”Bang Bang” i još mnoge druge, a ne treba posebno niti spominjati da je brojna publika odlično reagirala na svaku odsviranu pjesmu, kako plesom za vrijeme, tako i cičanjem i pljeskom nakon nje. Regeu sklona publika u Hrvatskoj naprosto obožava ovaj bend, čemu je dokaz i ovaj, njihov drugi rasprodan koncert u Močvari u nepune tri godine. Do njihovog sljedećeg zagrebačkog koncerta želim pogledati još mnogo dobrih filmskih komedija, u kojima bih još i više uživao kad bi znao da se ismijavanja i tlačenja drugačijih ne zbivaju svakodnevno i u zbiljskom svijetu, svuda oko nas. Bendovi kao što je Dub Inc. svijetli su primjeri odbacivanja svih predrasuda i zato bi bilo dobro kad bi se njihovim primjerom nadahnuli i ljudi izvan relativno skučenog kruga ljubitelja reggae/dub glazbe.
Nenad Lukač
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.