Duboko sam uvjeren da je ljudska priroda, po svojoj prirodi, jako zajebana stvar. Nisam religiozan čovjek, usprkos iskrenom trudu moje majke i bake i fra Marija u mom djetinjstvu, sjeme religije nikada nije pustilo ozbiljno korijenje u brazdama moga mozga, no vjeru u zajebatost ljudske prirode nosim u sebi poput svete vatre iz hrama Vestalskih djevica. Kad pomislim na ljudsku prirodu, isti čas mi glavom počinju odzvanjati epiteti jarosna, tvrdoglava, ishitrena, nepromišljena, lakovjerna, konfliktna, lakoma, zločesta. Manifestacijama iste na razini pojedinca svjedočim svakodnevno – samo pogledajte promet u gradu – nervozno trubljenje automobilista na gradskim cestama, ping-pong kreativnih psovki i svađe na rubu fatalnosti oko mjesta za parking između potpunih neznanaca odlični su primjeri navedenih osobina. Vjera u popuste u trgovinama je još jedan izvrstan primjer. Empirijski dokazana hiljade i hiljade puta, na toj osobnoj razni ljudska priroda mi nije pretjerano mistična niti neshvatljiva.
Video zapis s koncerta.
No ujedinjena u plemensko, narodno ili nacionalno biće ljudska priroda se, vražica jedna, multiplicira, homogenizira i pretvara u metafizičko čudovište koje ljude tjera da čine stvari mnogo gore nego što je traćenje većine teško zarađene plaće u lokalnoj kladionici a onog što ostane u susjednoj birtiji. Jedna od zajebanijih manifestacija kolektivne zajebanosti ljudske prirode zasigurno jest spremnost da se do koske zakrvimo i sa ostatkom svijeta ako treba samo da bi obranili komadić tla nad kojim se vije zastava tog našeg metafizičkog čudovišta. Geografija pritom tu ne igra nikakvu ulogu. Bez obzira na to jeli taj komadić tla smješten na pitoreskne livade podno švicarskih Alpa, u modrinu tihooceanskih atola, zapleten u memljivu neprohodnost brazilske prašume, skriven ispod kamenitog hercegovačkog krša ili među bezbrojne piješčane dine nepregledne Saharske pustinje, narod koji taj komadić naziva svojim domom, otadžbinom, zemljom svojih predaka ili lijepom našom spreman je, ironično, izginuti do svog posljednjeg pripadnika da bi ga takvim i nastavili zvati. Ratovi su, bez sumnje, najekstremniji proizvod ljudske prirode. Oni koji se vode oko tih romantično etiketiranih komadića prostora, a takvi su bili gotovo svi još od kad je Adam naoštrio komad bambusa i s njim u ruci otjerao Evu iz svoje muške pećine, da bi sa zmijom mogao u miru uživati u slatkoj omamljenosti biljke zbog koje je otkriće vatre dobilo na još većoj važnosti, najbesmisleniji su. Uzmimo za primjer par excellence Židove i državu Izrael – nasilno se naselivši na komadiću zemlje na kojem nije bilo ničeg osim polja nasada naranča i limuna raspizdili su milijune arapa u čijem su se okruženju obreli i to samo zato jer su se tu prije par hiljada godina neki njihovi predaci pod utjecajem raznoraznih droga i nesnosne vrućine, vođeni glasovima odozgo zaustavili i povjerovali da je to to – obećana zemlja, eldorado, raj, lijepa nihova. OK, Židovi su državu uspjeli osnovati uz nesebičnu pomoć svojih velikih prijatelja sa Zapada, dok se nomadski Tuarezi, recimo, nekoliko hiljada milja zapadnije još bore za svoj komadić pustinje. Ako vam je, kao što je i meni, prvo na pamet pala misao što će nomadima država, a za njom u istom logičkom dvokoraku i zašto bi se zaboga itko normalan borio za komad zemlje na kojemu nema čak niti polja nasada limuna i naranči, za zemlju kojoj je glavni ekonomski resurs pijesak za izradu piješčanih satova, predlažem vam da ponovo pročitate moju tiradu o ljudskoj prirodi na početku ovog pasusa. Ako vas za sve to, i ljudsku prirodu, i geopolitiku Bliskog istoka i zapadne Sahare, i Arape i Židove zaboli kukić, onda je sljedeći pasus prikladno mjesto za započeti s čitanjem ovog teksta.
Tamikrest, mlađa braća i sestre Tinariwena, nastupili su ovog četvrtka u Vintage Industrial Baru. Vintage je bio ispunjen ljubiteljima njihove glazbe (pustinjskog bluza, saharske psihodelije, piješčanog groovea ili neke druge kritičarske sintagme) od ruba pozornice pa sve do posljednje visoke stolice na velikom šanku u drugoj prostoriji bara. Svi Tuarezi, osim Francuza na gitari svojim su opravama i đinđama zadovoljili one površnije kojima je autentičnost nekog benda dovoljno dokazana oblekom koju članovi istoga imaju na sebi. One muzikalnije među nama, glazbenici i dvije pjevačice natjerali su na ples od prve do zadnje numere, pažljivo raspodijeljene na one bržeg ritma i izraženijeg gruva i na one sporije, introspektivnije, melankoličnije (umetni vlastiti pridjev: ___________________ ). Dvije žene su, osim što odlično pjevaju i plješću, do razine znanosti usavršile prastaru berbersku umjetnost lelekanja (ono s jezicima, jel, vjerojatni razlog Francuzova neprekidna keženja). Prvi redovi su dostojno pratili svaki mig sa stejđa, za ostatak publike nisam ziher jer sam i sam bio u prvom redu, no vjerujem da pozadina nije zaostajala za plesačima iz fronte. Među njima se, osim moje malenkosti (jebiga, šepirim se jer ja pišem tekst), isticala jedna tamnoputa djevojka sa sitnim pletenicama u kosi koja je vlastitim lelekanjem dostojno parirala lelekačama na bini i jedan oniži, proćelavi lik koji je sigurno pohađao nekakav tečaj sjevernoafričkog plesa, jer se takvi muvovi bogami ne bastaju sami od sebe!
Dovođenjem ovakvog prvoklasnog, aktualnog, a za većinu naše publike još uvijek dovoljno egzotičnog benda, organizatori iz Inmusica i Vintage bara pogodili su u sridu i ispunili nam večer sredine tjedna nezaboravnim koncertom i odličnom zabavom. Zahvalimo im i na cijeni ulaznica koja je još jednom ostala u sferi fair tradea, što znači da su si i oni plićih džepova mogli priuštiti pivu na šanku nakon što su odvojili 50 odnosno 60 kuna koliko je ulaznica koštala. Nadam se da nećemo predugo čekati na nastup nekog sličnog sastava, bilo u istom prostoru nominalno rokerskog Vintagea, koji se pokazao jako dobrim i za ovakve nominalno world (?) bendove (iako je sve to rock’n’roll baby!), bilo na Inmusic festivalu ili nekom drugom otvorenom prostoru, a također se nadam da će i Tamikrest i Tinariwen i sunarodnjaci im, ali i svi ljudi diljem svijeta upleteni u sličnu borbu za svoj komadić zemlje pod suncem taj komadić i dobiti bez previše upletanja od strane ljudske prirode.
Nenad Lukač
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.