Najljepša su mi ona putovanja gdje me na cilju dočeka dobar koncert. U zadnje vrijeme na takva putovanja nažalost ne idem prečesto, no gig Franka Turnera u klubu Kino Šiška u Ljubljani dao je ekipi i meni odličan povod da mrdnemo ustajalu dupetad i krenemo na put!

Nas petero prijatelja, u svemu potpuna suprotnost legendarnoj petorki iz knjiga Enid Blyton, osim možda po tom što naše mentalne godine odgovaraju njihovim stvarnim  godinama, utrpasmo smo se tako tog petka oko pet popodne u maleni sivi peugeot, autić na plinski pogon kojeg su gđica Bilja i mister Mahoni kupili prije par godina i koji im otad redovito zadaje više briga nego čopor djece (referenca koju će samo njih dvoje razumjeti) i krenusmo put Dežele. Točnije, prvo smo morali okrenuti kola i vratiti se nazad do stana po zaboravljeni GPS uređaj bez kojeg nikada ne bi došli dalje od kružnog toka na kraju Avenije Dubrovnik, da bi zatim uz mile zvuke ljubavničkog gugutanja između gđice B., dežurne vozačice i jedine osobe dovoljno trijezne i odgovorne da nas sigurno i u komadu vrati kući, i mistera M., suvozača sumnjivo uspješna u eskiviranju svih suvozačkih dužnosti, ponajprije one da ponese GPS uređaj, napravili mali detour radi ukrcaja petog člana ekspedicije – našeg prijatelja Daria, marketinškog stručnjaka extraordinaire i jedinog oca kojeg znam osim Boga koji je uspio napraviti ne jedno već dvoje djece (kćerkica je na putu) bez da je stupio u ikakav fizički odnos s vlastitom ženom. Barem on tako tvrdi. Mačo busanje na stranu, nakon što smo skupili bezgrešnog oca Daria, pravo gutanje kilometara asfalta do Ljubljane je uistinu moglo započeti. U to se ime na stražnjem sjedištu odmah krek-openala jedna od dvije plastične dvolitrenke Löwenbräua, našeg standardnog pogonskog goriva na ovakvim putovanjima, dok je poslastica večeri – trolitrenka Frankovke – lagano dozrijevala smještena u prtljažnik odmah do glomaznog spremnika plina. Gurmani smo nepopravljivi i ne sramimo se toga! Löwen je uskoro opustio atmosferu i razvezao jezike, pa je do granice već bilo zaboravljeno sve oko nesretno zaboravljena GPS-a i skretanja s puta radi Dariove komocije. Ostatak vožnje do Ljubljane je protekao u ugodnom čavrljanju o koncertu, te laganom podjebavanju Daria i njegove morbidne sklonosti krupnijim ženama. Stali smo samo nekoliko puta, jednom zbog kupovine slovenačke vinjete i par puta radi pražnjena mjehura prenapunjenih Löwenom. Usprkos GPS-u, na ulazu u Ljubljanu naša se vozačica uspjela malkice pogubiti, čemu je vjerojatno pridonijelo i revno no polupijano navigiranje nas sa stražnjeg sjedišta uz povike da skrene tu, ne tu, tu, neeeee, ne, ipak ne tu, tamo na prošlom skretanju, jebateGPS!!!

 

Kad smo se napokon parkirali na parking kraj kina Šiška, Löwenbräua više nije bilo pa smo odmah prionuli degustaciji Frankovke, ne d’o Bog da se otrijeznimo ni na tren! Ekipu ispred Šiške su, na naše iznenađenje, većinom činile poznate face iz Zagreba, a po govoru smo dokučili da je i ostatak ljudi ispred kluba također većinom došao iz Hrvatske. Tu se postavlja logično pitanje zašto, ako je većina publike iz Zagreba i Hrvatske, gig nije organiziran i odrađen u nekom klubu u Zagrebu (sudeći po broju posjetitelja, Močvara ili prepolovljena velika dvorana Tvornice bi bili idealni prostori, Kurvinska Štacija a.k.a. Medika je ipak premala i pregreza za ovakav ultra-hipsterski gig), čime bi mnogi uštedjeli na gorivu i vinjetama, a i država bi dobila svoj dio od prodaje ulaznica i ostalih sranja koje oporezuje. No ne trebamo pretjerano frktati nosom radi toga na domaće promotore jer smo ovako istovremeno priuštili dupetu malo puta i dali priliku da doživi dobru svirku u jebenom prostoru u kojem još nije bilo, a sve to za minimalno više para nego što bi spizdili da je gig bio u Zagrebu, pogotovo kad uzmemo u obzir da smo carpoolingom troškove puta sveli na zanemarivu cifru.

 

Sjećanje na samu svirku zatamnila mi je velika crna sjena trolitrenke Frankovke (Löwenbräu je do početka Frankova nastupa bio potpuno ispišan iz sistema), ali se neki dijelovi svirke ipak probijaju kroz alkoholnu izmaglicu – od prvog takta prve odsvirane pjesme gospodin Turner još je jednom pokazao i dokazao da je pravi engleski šarmer i punokrvni predvodnik bande glazbenika koja u stopu prati njegovo vodstvo na akustari, a za njima u magičnom kolu pleše i cijela publika, što na stepeničastoj kosini bivšeg kina (zato se klub i zove Kino Šiška) može katkada biti i pogubno za one najpijanije. Prisjećam se i bosonogog plesa jedne punije dame, zbog kojeg, sve mi se čini, moj prijatelj Dario još dugo, dugo neće mirno spavati, a imam i fleševe uobičajene Frenkijeve fore da na binu izvuče nekog (ne)sretnika iz publike, u ovom slučaju sretnicu, koja je tada morala s njim otpjevati pjesmicu (ne pitajte koju, ako želite popis kolega s Terapije ga je uslikao, evo link: http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=18734) i odsvirati usnu harmoniku. Folk-pank pjesmuljak do folk-pank pjesmuljka, red bržih poskočica, red sporijih, sanjivijih propitulja (riječ koju sam upravo skovao!) o vlastitom životu i odnosima koji ga čine ljudskim, u otprilike dva sata svirke Frank je uistinu pošteno odradio svoj, čini se milijunti gig (službeno 1544.), prvi nastup u Sloveniji i potpuno oduševio hrvatsku dijasporu i šačicu Slovenaca koji su ga pohodili. Da parafraziram prvu rečenicu ovog teksta, a mislim da bi se Frank složio s tim, najbolja su ona putovanja gdje te na svakoj postaji puta dočeka publika spremna bosa plesati na svaku notu tvoje gitare, potrošiti glasnice i potrgati srce na svaku tvoju riječ i slaviti crkvu rock’n’rolla do posljednjeg atoma snage. Amen!

 

Nenad Lukač

 

http://www.kinosiska.si/

https://www.facebook.com/frankturnermusic