Jedna od značajnih karakteristika underground hc/punk scene osamdesetih koju sam otpočetka rado usvojio i svojski je primjenjivao bila je prezir prema metalcima, premda sam prije vlastite punk shizme i sam slušao metal. Možete se sad upinjati objasniti mi kako je niz prvotnih hc/punk bendova završio u metalu, ali čitao sam sve te Maximume i Flipside iz osamdesetih, te unatoč pokojem crossover bendu i oduševljenom recenzentu, očito je da je stav prema metalu, osim underground grind scene u nastajanju, bio izrazito neprijateljski, od pisanih medija pa do bendova poput Dead Kennedys i Minor Threat. Za razliku od Kutine i ostalih susjednih gradova na istoku i jugu, Ivanić Grad i okolica je bio uglavnom metal-free područje (što je najbolje ilustrirao i grafit na tabli obližnjeg sela Caginec – punk zona, koje je doista dalo niz znamenitih lokalnih punkera na čelu sa Severom), pa su mi lokalni metalci bili otprilike kao i lokalni HDZ-ovci, rijedak, nepoznat i teško razumljiv svijet. A kad bi nam i pokoji općinski metalac dopao šaka, redovito bi bio predmet sprdnje i dugotrajnog podjebavanja. No s dolaskom tridesete, nakon što sam prevalio svoj zenit inteligencije i umnog napretka, nanovo sam počeo otkrivati metal. Nisu to nikad bili veliki koraci, velik dio metala i dalje ne slušam i smatram ga nepodnošljivim sranjem, posebno niz svirački zahtjevnih, tehničkih, progresivnih i simfonijskih pravaca i rukavaca, a njihove fanove prikraćenim freakovima, a nekad i budalama s kriminalnim glazbenim ukusom, ali imam nekoliko metal žanrova i bendova koje slušam i donekle pratim, te se može reći da toleriram metal, pa čak i metalce. Domaći metal je po prvi put u Hrvatskoj doživio mainstream status i visoke tiraže*, pa sam i pod pritiskom društva postao dobrohotniji prema tom nekad prezrenom pravcu. A kad na nacionalnoj dalekovidnici garavi papkar usred crkve slavi rođenje svog sina, how more metal can you get?

Netko u organizaciji je očito preozbiljno shvatio reporte koje pišem, jer je moje ime završilo na popisu za besplatan upad, a kako nitko od mojih frendova uglavnom ne prati metal, otputio sam se na gigovaču solo. Prvi bend, Lesson In Violence, je već bio pri kraju svog seta kad sam došao. Nisam obratio pažnju na bend koliko na šank, pa mi se s te pozicije učinilo da je riječ o metal bendu Marija Kovača. Bližom inspekcijom sam vidio da sam pogriješio, ali sličnosti između njihovog vokala i Kovača su nezanemarive, iako bi bilo teško zamisliti da ovaj ima vremena (i) za metal bend. Glede ostatka benda, svi su kosati metaljerosi, iste sorte kakve sam znao viđati na Martinskoj. Pretjerano bi bilo tvrditi da su podigli temperaturu, ali nekoliko entuzijastičnih kosijanera je zadovoljno cičalo nakon njihovog nastupa, što je sasvim pristojno postignuće nakon njihovog prvog nastupa, ako sam dobro polovio priču. Nakon njih, na stageu se pojavio razlog zbog kojeg sam se uopće našao na gigu, bosanski death punk Snake Eater. Iskreno, s takvim imenom sam pretpostavljao da se radi o nekakvim pothead stonerima, kasni C.O.C. meets Bongzilla, ali kad sam vidio bend na stageu i njihovog frontmena, stanovitog Rocca Rajvosu, koji je teatralno došetao na stage pod kaubojskim šeširom, asocirajući me na nižeg i zdepastijeg Carla McCoya, bilo mi je jasno da su se moje pretpostavke pokazale pogrešnima. Bendovski izričaj je u istom trenutku prizvao Motörhead, Nashville Pussy i skandinavske bendove s tromeđe rocka, punka i metala s kraja devedesetih. Izvan današnjih rock trendova, ali sa samouvjerenim gardom i sigurnim nastupom, Snake Eater su polako uspijevali prodobiti ekipu i osvojiti simpatije zahtjevne zagrebačke publike. Zahtjevne u tom smislu da uglavnom ne surađuje s frontmenima malih i nepoznatih bendova, ali ih je Rocco, pun rockerske kulerštine i seksepila, uspio uloviti u par Mišo Kovač momenata s rukama u zraku i pokušaja zborskog pjevanja, što je nemali uspjeh za takav bend pred tom josipovićevskom publikom. Doduše, najviše smijeha je bilo kad je Rocco Rajvosa rekao “guziti”, nema domaćim ljudima smješnije situacije nego kad Bosanac izgovara proste riječi. Osim toga, bend sa živopisnim nazivima pjesama na domaćem jeziku poput “Kraljice pušenja” u svakom slučaju lakše dopire do publike, iako to zna biti dvosjekli mač, jer se s takvim naslovima lako završi s prijekorima zbog eventualne mizoginije i seksizma, iako sumnjam da si metal publika postavlja takva pitanja. A da sve ostane u revijalnom tonu, odvalila se i obrada Turbonegra o erekciji. Neovisno o PC pitanjima, Hrvatska bi u ovom slučaju trebala nastupiti u svom uobičajenom neokolonijalnom stilu i prisvojiti bend kad su još na početku, kao što obično i radi kad je Bosna u pitanju, jer ako Snake Eater nastavi ovim putem, Rocco će za deset godina preuzeti štafetu od Milića Vukašinovića. I prije, ako nedajbože kralj ode ranije. Iako, da bend nekim slučajem doista završi pod okriljem domaćih diskografa, to bi dovelo do urušavanje potleušice od Pabla, pa bi u toj havariji ostala zatrpana sva ta stonersko-grungerska dosada koja se predstavlja kao nova domaća rock eksplozija. Nekom eksplozija, meni prije prdež, s obzirom da je vrhunac poimanja rocka u Hrvata Partibrejkers i Majke, al šta ja znam o suvremenim eksplozivima i pripadajućoj pirotehnici s domaće scene.

Pero Defformero je bezveze iz dva razloga. Prvi je metal, a drugi srpski narodnjak. I to onaj naporni metal, s breakovima i ponekim otklizavanjem u gitarski manirizam. A srpski narodnjak mi nije toliki problem zbog mog monolitnog hrvatstva koliko zbog njihove rastegnutosti. O čemu pričam? Uzmimo na primjer tradicionalnu srpsku pjesmu “Ide Mile lajkovačkom prugom”. To je toliko razvučena i rastegnuta pjesma da je nikad nisam uspio poslušati do kraja, jer poslije prve minute pjesme jedine informacije kojima raspolažem su te da Mile ide lajkovačkom prugom sa još jednim drugom, pa nikad nisam doznao što se na kraju desi. Jel Mile dođe do Lajkovca, Valjeva ili kud je već krenuo, zgazi li ga vlak kad se već neoprezno šeće po pruzi, jel mu ponestane cigara, nemam živaca doznati što se doista zbilo. Tako mi je i sa pjesmama Pere Defformere, nikad kraja tom zavijanju, iako se publika očito nije složila sa mnom, jer su ruke bile svako malo u nebesima, a refreni su se zborski orili. Cijelo se vrijeme među dokonim hrvatskim novinarima i njihovim slabo potkovanim urednicima potencira priča kako klinci danas slušaju samo folk, pa se dokazi o progresu te epidemije prezentiraju na bendovima poput Brkova i Pere Defformere, gdje se navodno vidi kako je fenomen narodnjačkog melosa zahvatio i rock/metal/punk scenu. No ja, koliko mogu prepoznati razlike među subkulturama, i dalje ne primjećujem “cajkaše” na takvim gigovima ili su identiteti postali toliko fluidni da ih više ne mogu detektirati na pravi način. U svakom slučaju mi je campy pristup Pere Defformere autentičniji nego kod Leta 3, ali i dalje ne pušim tu muziku, iako volim Brkove. Nema uopće rasprave, Brkovi su punk i imaju bolje riffove. I manje zavijaju.

A unatoč dobroj posjeti i veseloj ekipi, gig je na kraju najlošije završio za bendove, jer je na neki čudan i netransparentan način lova završila u nečijim tuđim džepovima. Ne ulazim u poslovanje kluba i organizaciju gigova, ali bode u oči da se psychobilly koncerti u KSET-u za 70 ljudi uspijevaju donekle pokriti, dok ovakvi metal krkljanci od 250 ljudi ne.

Dovršavajući svoju cugu pred klubom, začudilo me da se drčni frontmen poput Rocca relativno brzo pokupio u hotel, bez groupie potpore, ali je još čudnije da se njegova pratiteljica (sudeći prema nježnostima koje su iskazivali jedno prema drugome tijekom večeri, što je opet u koliziji s izrečenim na stageu, jer sam prema najavama mislio da će bend povaliti pola ženske strane KSET-a, a osim toga Rocco nema djevojke, samo pratiteljice) nije priključila bendu na odlasku. Dapače, poprilično sam siguran da je djevojka provela noć na drugoj lokaciji u Zagrebu, negdje u blizini Džamije. Dogovoreni deal unutar suvremene veze ili razuzdani rock’n’roll život u kom se ne zna tko pije, tko plaća, tko gdje spava, a tko kupi lovu? Teško je reći, pričekat ću sljedeći gig Snake Eatera u potrazi za odgovorima i novim iskustvima.

* – jasno, referiram se na Thompsona i Opću Opasnost, a ne na Živo Blato, Cold Snap ili reunion Anesthesie

.

Hugin