Postati otac vjerojatno je najjednostavnija stvar na svijetu. Biologija i statistika pokazuju da smo skoro svi mi dečki u najvećoj većini opremljeni svim potrebnim dijelovima da uspješno obavimo taj posao, kad do toga dođe naše alatke (ili kako bi ih kreativni pisci u Smokvinu Listu nazvali – klipovi) većinom funkcioniraju besprijekorno i na vrlo zadovoljavajuć način, iako se neki više zamaraju njihovom veličinom umjesto da se usredotoče na sam čin, a i većini nas, da citiram Georgea Constanzu, boys can swim sve do cilja. Bez sumnje, možemo ustvrditi da na globalnoj razini samo jedna stvar povezuje više muškarca od činjenice da su očevi, a to je činjenica da su sposobni upravljati motornim vozilom i da posjeduju valjanu vozačku dozvolu koja to dokazuje. Na putu k očinstvu, čini mi se, jedina nam je prepreka kako pronaći, a zatim i privoliti drugu stranu nužnu za taj čudesni čin – ženu. Mnogima od nas potrebna je herkulejska hrabrost i odisejevska lukavost samo da bi prišli jednoj od njih, a kad nam to i uspije obično trebaju proći godine, naravno ako nas ona odmah na početku ne odfikari riječima da smo bezvrijedne gnjide nimalo vrijedne njene pažnje i vremena i da naučimo iskombinirati jebenu kravatu s jebenim cipelama, ispunjene mukotrpnom diplomacijom, nebrojenim bombonjerama, cvijećem, izletima u prirodu, te nerijetko i izravnim i besramnim preklinjanjem prije nego nam dopusti da naši dečkići počnu posjećivati njenu curicu. No, jednom kad se oboje nađemo na toj razini samo je pitanje vremena kada će majka priroda neki od tih susreta blagosloviti plodom. Tada stvari postanu komplicirane. Ne bih sada ovdje dublje ulazio u sve detalje uspješnog očinstva i podizanja djeteta, ali ću na primjeru jednog hrvatskog muža, poznatog rokera pokazati kako je to ponekad zajebano biti ocem.

Našli smo se tako te srijede uvečer drugar i ja, kako to obično činimo prije neke svirke, na klupici, ovoga puta na jednoj od onih sasvim niskih klupica u dvorištu Studentskog centra, primjerenijih nekom vrtićkom dvorištu, svaki s pomno odabranim asortimanom pića, većinom alkoholnih i većinom s donje police u Konzumu, da bi ubili koji sat prije poslastice večeri, koncerta Marka Lanegana.

Kako je vrijeme odmicalo i kako su se boce praznile naš je vječni dijalog o Ničemu postajao sve nerazgovjetniji, ali u isto vrijeme i sve suptilniji, bar se nama tako činilo. Ljudi su u međuvremenu polako pristizali, pojedinačno ili u grupicama, među njima i mnoge poznate face – osobno me iznenadilo koliko je Dragaš smršao, baš mi je čudan takav šlank, čini se da u posljednje vrijeme više u plejeru vrti dr. Oza nego dr. Johna, ali neka, samo hrabro brate! Svi su ti ljudi uredno odjeveni uredno u redu ulazili u foaje kina SC bez da su se u dvorištu zadržali dulje nego što je potrebno da bi na svjetlima ulaza pokazali svoje nove cipele (i u slučaju Dragaša figuru). Jebiga, na ovakvim su koncertima, iako nominalno rock predznaka, cugeri s klupice ipak u debeloj manjini pred foteljaškom većinom, iako je noć bila baš stvorena za lagano pijuckanje na otvorenom. Ajde, vjerojatno se pročulo da je gig rasprodan pa se ekipa požurila zauzeti najbolja mjesta u kinu, nedaj bože da bi slučajno stajat ostali! Svjesni da postoje neke predgrupe prije Lanegana, ili kako smo ga već tad okrstili – Laneganinija, svjesno smo ih i propustili, znam samo da je prvo kratki set na akustari odsvirao čovjek zvan Lyenn, inače basista u Laneganinijevu bendu, a za Dukea Garwooda sam od ljudi koji su ga poslušali čuo da je čovjek vrijedan pažnje, dobar moderni roker (wtf?), te da je ponudio puno uvjerljiviju i žešću svirku od prethodnika, iako se i on služio jedino gitarom bez pratećih glazbenika. Mi smo za to vrijeme vani na klupi već dostizali one retoričke visine koje od govornika zahtijevaju da svaku misao završava s rečenicom ”Dakle, uistinu smatram da Kartagu treba uništiti!”, makar je riječ bila o tome da li ili ne Dragaš izgleda bolje mršav i koliko je s kilama izgubio na vjerodostojnosti rock kritičara, tj. koliko je vjerodostojan kao rock kritičar ikada i bio, te da li je uprava SC-a odlučila sniziti klupice u svom dvorištu ne bi li sprječila da se na njima okupljaju studenti bijesni zbog nedavnog poskupljenja pice i ostalih biranih delicija u studentskim restoranima. Upravo je u taj čas, točno pri prvim taktovima Laneganinijeve gitare (u biti smo iz kina čuli vrlo glasno pljeskanje pa smo metodom pišanja u grm ustvrdili da s nastupom započinje zvijezda večeri), poput pravog rock’n’roll štrebera na biciklu u SC ujahao heroj naše priče. Neću ga ovdje imenovati punim imenom i prezimenom, niti ću napisati  puno ime benda u kojem je frontmen, nazovimo ga, recimo, Mile iz HP-a (Hrvatskih Pošta?). Uletio tako Mile na svom dvokotaču u SC, privezao ga za obližnji koš za smeće (one spirale za bicikle, izum koristan poput zlatne pljuvačnice u salunu u Klondajku, tada su već bile krcate biciklima) i zadihano utrčao u kino, ostavivši nas dvojicu na klupici u čudu. Ne toliko u čudu što se dotični pojavio na koncertu nekog benda osim svog, već prije svega što je došao na biciklu (maksimalni rispekt!), i to na biciklu na čijem je gepeku bila pričvršćena dječja sjedalica. WOW! Ostadosmo tako u čudu zamišljeni i nepomični nekoliko sekunda, dok nas nije povratila spoznaja da nam otvorene pive nepotrebno hlape na zraku dok mi tu razjapljenih usta pokušavamo u mislima spojiti netom razderane komade stvarnosti u kojoj su rock zvijezde bića što na gigove stižu u avionima, autobusima zatamnjenih stakala s vlastitim vozačem, spimpanim rolsevima i bentlijima, supernabrijanim crvenim mustanzima s personaliziranim naplatcima i posebnim sigurnosnim pojasevima prilagođenima za ljude duge brade, ali nikako, nikako na biciklu sa sjedalicom za dijete. Nakon što smo se ponovno latili svojih ne previše ishlapjelih piva razgovor je htjeli-ne-htjeli krenuo u smjeru rock glamura, koliko je sve to lažno ili nije i koliko smo na to naučeni putem MTV-ja, NME-ja, Red Carpeta i sličnih bljezgarija u medijima, koliko su domaći izvođači ”normalni” ljudi iz raje, svakaimdala!, uz pokoju neizostavnu upadicu o Dragaševom super liku i tijelu, dok je u pozadini Laneganin gudio po svome, to jest po tuđem, ali na svoj način. Da, ovaj put je došao u Zagreb predstaviti najnoviji album ”Imitations” na kojem je sakupio neke od najvećih pjesama iz američkog kanona, poput ”Mack the Knife” ili ”Lonely Street” i obradio ih na svoj način i za svoj čef, ali to ste već znali, jelda? Ono što niste znali je da mi je u taj tren sinula baš sjajna misao kako je dječja sjedalica na biciklu jednog rokera baš jebena metafora za ono što jedan drugi roker upravo radi na stejđu, tj. što je napravio sa svim tim tuđim pjesmama – iako starije i od njega samog, on ih je kao da su njegova vlastita ”djeca” brižno premotao svojim glasom, posjeo na sjedalicu svog metaforičkog bicikla i poveo svijetom ponosno ih dijeleći sa svojim obožavateljima i prijateljima kao što i svaki ponosni roditelj čini sa svojom djecom. Nježno, bez bubnjeva, odsvirane su tako ”Solitaire”, ”Mack the Knife”, ”Autumn Leaves”, ”You Only Leave Twice” i druge u relativno kratkom setu od otprilike 45 minuta. Pa svi znamo da djeca moraju rano u krevet. Zna to i tata Mile jer je čak i prije kraja koncerta izletio iz prostora kina i to u takvoj žurbi vjerojatno da stigne kući zagrliti vlastito dijete za laku noć da je potpuno zaboravio na bicikl s kojim je stigao i na sjedalicu na njemu, ali se ipak ubrzo vratio po njih. Kako rekoh, postati ocem je najlakše na svijetu, no ostati ocem – za to treba puno truda i ljubavi. Da li su nam djeca od krvi i mesa ili od glazbe i teksta, nebitno je.

Nenad Lukač

 

https://www.facebook.com/MarkLanegan