Braćo i sestre,

Okupismo se tu nedjelju, ljeta gospodnjeg dvijetisućeitrinaestog u Crkvi blaženog Kornela Šepera, zaštitnika kulturne alternative i folk pjevačica, eda bismo uživo svjedočili otkrivenju najnovijih slavopojaka, po duhu svetome nadahnutih, naše britanske braće i sestara iz evangeličkog zbora Presvetih Pipaka Ozrikovih. O, hvaljen budi Gospodine! Beskrajnoj tvojoj moći, nesumnjivo, dugujemo ne samo zahvalnost što nas ovaj zbor evo već po treći put u ne tako puno vremena posjećuje u našoj skromnoj Crkvi, već i hrabrost koju si nam podario, o Svevidljivi, da kročimo mističnim i često trnovitim putevima njihove glazbe, kao i mudrost da njome porušimo sve ograde koje našim bijednim umovima priječe da Te uistinu spoznaju u svoj Tvojoj slavi.

Oh, kakva li ushićena zanosa osjetismo od prvog trena kada se krasne ruke glazbenika latiše svojih glazbala na pozornici! Kao magijom nošena njihova se glazba stade širiti prostorom i zaposjedati tijela nas parsto okupljenih smrtnika i udove naše prvo opusti slatkom klonutošću, a zatim ih stade trzati neprirodnim ali ipak ljupkim pokretima. Reklo bi se da se u tom mističnom govoru udova čudesno oslobođenih težine tjelesne

tvari  blagoslovljeno mnoštvo učas pretvori u jedno biće s jednom dušom i jednom svijesti, da se glazbom udahnuo dah života, pomama slasti u biće što je jače i snažnije od samog broja svojih sastavnica. Tijela i udovi u kojima se očitovao Duh, ozarenih i čuđenjem izobličenih lica dobacivali smo jedni drugima kroz od blaženstva raširene zjenice razdragane poglede pune ljubavi, kao da upravo shvatismo neke istine, nama nove a u isto vrijeme pradavne i nepobitne, o slavi i ljepoti bivanja i gibanja nošena melodijom, o jedinstvu u različitosti i različitosti u jedinstvu umjetnosti. Obrazi nam se uspališe, stegna gorješe u zanesenu plesu i užitku koji nas je, iako očekivan, zatekao, iznenadio, zaprepastio do same granice izdržljivosti. Kao jedan svi smo pratili isti ritam, pjevali istu pjesmu, razlikovati nas se u tami moglo samo prema tome jesmo li bili preobaženi udivljenjem ili pomlađeni radošću, ali nam je svima na licima titrao smješak vječne hvale što svjedočimo toj divnoj sukladnosti nota, boja i oblika. No, kako i priliči svakoj umjetnosti, pa i glazbi, da bismo doživjeli katarzu na kraju ona nas mora prije toga provesti džunglama naših najskrovitijih i najfantastičnijih strahova i môra, pa su naše duše, dotad smirene ljepotama rajskih vizija koje nam je pred očima gradila svaka nova pjesma doskora počele plesati tamnijim krajevima životnog spektra. Poput Odiseja i njegovih mornara prošli smo tjesnacem strašne Scile i još strašnije Haribde da bismo se našli u plamtećoj šumi, zatočenici u gustom raslinju koje je nalikovalo beskrajnoj četi crnih, žutih i zelenih vragova. O strave! O užasa! Oko nas su sada stale izranjati svakojake zvijeri i stvorenja, te nam se činilo da se nalazimo okruženi svim životinjama iz Sotonina bestijarija. Oko nas, s nama pomiješane, iznad nas i pod našim nogama trčale su, siktale, gmizale, puzale, kezile se, rikale i frktale te vražje zvijeri, stvorovi s lavljim glavama i grivama, kozjim nogama, sa ždrijelom pantere, divlje guje što sišu oči prokletnika, hidre, fauni dvospolci nabreklih udova i razjapljenih, masnih, čvorovitih vulva, nemani sa šest čaporaka na šest prstiju, dlakave zmijurine, sirene, hipocentauri, gorgone, harpije, hudobe, drakopontodi, minotauri, leopardi, veprovi, himere, cenopere psećih njušaka što iz nozdrva rigaju vatru, zubate grabljivice, gnusne krastače, satiri nabubrelih trbuha, prištave i čirave kornjače, mnogorepi mungosi, smukovi, dvoglavci zubima optočenih leđa, daždevnjaci puni otrovnih izlučevina, hijene, vidre, vrane, sovuljage, rogate zmije, krokodili, guževi s rogovima poput pile, žabe, grifoni, majmuni, pavijani, leukroti, mantikore, orlušine, dvoglavi supovi, lasice, zmajevi, parandri, pupavci, ćukovi, bazilisci, hipnali, hrezumice, presteri, škorpije, dlakavi pauci, gušteri, gnomovi, kitovi, morske psine, scitale, amfizbene, poskoci, dipsadi, zelembaći, krakate hobotnice, divovski lignjuni, crnousti glavoči, tetrijebi, paklari, polipi, murine, mesožderke i trakavice. Činilo nam se da je cijelo pučanstvo podzemnog svijeta krenulo svom silom na nas, u bitku za posljednji Armagedon, i da nas ništa na ovome ni onome svijetu od te sile spasiti ne može. Već skoro izgubljeni u nadu i spas, sigurni da kročimo duboko dolinom sudnjega dana, potpuno prestravljeni i jedva susprežući krik i suze, kroz uši pune guste vate začuvsmo onu poznatu melodiju s početka, prvo kao tanašni šapat koji kao da nagovješta kraj puta, a sa svakim korakom sve glasniji i sve jači i moćniji glas, da bi u jednom trenutku eksplodirala u u zagušljujućoj buci i zasljepljujućoj svjetlosti raspršivši sve demone i svu tamu oko nas. Žmirkajći, nesigurni gdje se nalazimo, ugledali smo bijeli list papira na kojemu je crnim, debelim slovima bilo napisano:

DOTS THOTS

INVISIBLE CARPET

MONKEYS

XINGU

OG’HA’BE

DOG

SPLOOSH!

SULTANA DETRII

DISDOTS

ETERNAL WHEEL

PEACOCK SKY

MYRIAPOD

 

Nenad Lukač

 

https://www.facebook.com/pages/Ozric-Tentacles/124450417651772