Prošlo je šest godina od prvog Skavilla, na koji smo potegnuli do Križevaca, gdje se Ratko nakon cjelovečernje pijanke po prvi puta oprostio od svoje još relativno friške vozačke dozvole, na svu sreću ne stigavši dalje od izlaza s parkirališta na kojem je ostavio auto. S obzirom da je Ratkovo stanje delirijuma dijelila cijela ekipa i nitko se nije usudio uhvatiti u koštac s volanom Škode Favoritke kroz 60-ak kilometara vijugave ceste do Zagreba, naš je izlet neplanirano ispao dvodnevni.

                                                   Crème de la crème  s prvog Skavilla

 

Iako je ska već i tada lagano bio na zalazu najblistavijih trenutaka koje je imao kroz desetak godina od 2000-te, kada su i najbanalniji bandovi s prizvukom ska ritma kao i oni koji nisu nudili ništa osim tog kontra rifa punili prostore Mochvare i starog Attacka, Skaville je bio (i ostao) prvi i jedini festival ska glazbe i nije ga se moglo propustiti. Prvi Skaville i nije bio festival, već jednodnevni koncert u križevačkom Klubu kulture gdje su nastupili Redska, Officer Down i Dissolutio. U klubu, a i kasnije oko njega, atmosfera je bila odlična pa su organizatori, Udruga K.V.A.R.K. i Klub kulture, uspostavili suradnju s udrugom mladih Maslina na otoku Krku i već je slijedeče godine festival to stvarno i postao. U mjestu Voz, nedaleko od krčkog mosta održan je drugi Skaville, ovaj puta pravi višednevni festival i tu se odžavao naredne tri godine. Peti je zatim bio u Preluku, nedaleko Rijeke i nakon toga je konačno završio na Martinskoj gdje se odžava već drugu godinu za redom, a gdje će se, iz sebičnih se razloga nadam, održavati i ubuduće.

Videozapis.

 

Martinsku ne treba posebno predstavljati. To je mjesto u proteklih 14 godina posjetio svatko tko je iole pratio scenu, jer je već tradicionalno, prvi vikend u kolovozu rezervinan za Martinsku Feštu.

Ovog je ljeta Skaville trajao nešto duže nego inaće. Sve je počelo već u srijedu navečer u Skaville Selecter Baru s dj-em Dzonskavolta i nastavilo se u četvrtak s Dj-ima Bagga Sound i Hannibal Selecter na glavnom stejđu i Dj-ima Bass Matters i Dzoskavolta u baru. Propustio sam ta prva dva dana i pojavio se tek u petak kada je počeo koncertni dio. Na samom se ulazu moglo primjetiti da je publike manje nego prethodnih godina, ali to je već dobro poznata praksa raznih gigova i festivala, osim onih mega popularnih, naravno. Na prvi bend, The Bankrobbers, kao i obično, nismo stigli. Ostalo nam je poslušati Killo Killo Banda i Kodul i nakon koncerta se zabavljati uz DJ-e Hot Patchanka Night w. Hannibal Selecter. Spustili smo se i do bara gdje su muziku puštali Baga Sounds i Bass Matters, popili što smo imali i krenuli na spavanje. Petak me ostavio prilično ravnodušnim. Nadao sam se boljem provodu u subotu, samim time što je nosila headlinere poput The Toasters i mađarski Pannonia Allstars Ska Orchestra koji su i bili fokus mojih interesa. I prvi bend, Yellow Spots, koji ćemo, naravno, propustiti.

Toastersi me do sada nisu uspjeli oduševiti svojim live nastupima, što je bilo pomalo razočaravajuče jer su jedan od najdugovječnijih američkih ska bendova koji su obilježili treći val ska muzike i studijski su zvučali sasvim u redu. Tako je bilo i ovaj put. Robert Hingley ne drži korak s bendom pa pjesme poput Don’t Let the Bastard Grind You Down i East Side Beat zvuče loše i dodatno iritira ubacujuči “Croatia” i “Skaville” u svaku pjesmu. Odavno je trebao okačiti gitaru o klin i biti dio publike na ovakvim koncertima, nikako leader headlajnerskog benda. Zato su mađari očekivano popravili stvar. Ska i reggae u kombinaciji s jazzom i mađarskom tradicionalnom muzikom uz četveročlanu bras sekciju i neumornog Kristofa, koji je u svome bijelom odijelu več nakon prve pjesme postao miljenk publike, natjerao je na ples gotovo sve posjetitelje, kojih je tada već bilo znatno više nego prethodnog dana i na kraju je sve poprimilo dimenzije pravog dobrog festivala i ispunilo očekivanja prisutnih. I moje osobno.

U našem taboru, zalihe žlahtine što su donijeli vrbničani odavno su nestale pa je odlazak u nabavku „Kod Žaka“ postao večernja rutina. Malo bilog, malo crnog, koja litra rakije.. Pa su neki, kao naš Bug Crew Zlaja (koji je, nakon što mu je prijatelj odustao, iz Tuzle na festival došao sam), pod utjecajem sunca, alkohola i Nenada prespavali sve bendove i probudili se kada su mađari privodili svirku kraju.

Kako je sunce počelo iritirati izvirujući preko šibenskog kanala, ja sam polako krenuo na spavanje. Zadovoljan jer je, sve u svemu, festival opravdao svoje postojanje već sedmu godinu, zadovoljio stalnu publiku i oduševio one koji su ga posjetili po prvi puta, pa nema razloga da se ne vidimo i dogodine.

Bruh Lee