Svoju sam ljetnu festivalsku turneju, kao i obično, završio s Martinskom feštom. Kako je Šibenik ove godine ponudio nekoliko festivala i popeo se na vrh poželjnih ljetnih destinacija, dva tjedna neprekidnog tulumarenja ostavilo je traga i već sam se i prije nego je fešta počela veselio što ću nakon nje moći odmoriti još nekoliko dana prije povratka u Zagreb. Naravno, trebao sam to veliko finale.

Sve je počelo sa Skavillom, na istom mjestu, već dobro znanom zapuštenom auto kampu u Martinskoj, smještenom na samoj litici uz more, s druge strane šibenskog zaljeva odakle je prekrasan pogled na grad, posebno u noćnim satima, koliko god to bilo bitno punkerima i ostaloj publici koje ovakvi festivali privlače. Onih nekoliko dana koji su dijelili Skaville od Terranea popunio je međunarodni festival animacije Supertoon Fest. Nakon prva dva izdanja smještenih u Bolu na Braču, treće se održalo u Šibeniku i uz projekcije i okrugle stolove održavane na nekoliko lokacija u gradu, nudio je i cjelonoćne partije na novouređenoj gradskoj plaži Banj uz dj-e i video zid na kojem su neke stare pjesme koje do sada nisu imale spotove uz pomoć projekta Videophonic dobile priliku zavrtjeti se na velikom ekranu.

Terraneo je u međuvremenu izrastao u najveći festival u Hrvatskoj i kao takav postao podložan bolestima tipičnim za takve masovne događaje. Kakofinija svega što možete zamisliti, uz pokoji dobar bend. Dobar stavljam po uvjetno, da se razumijemo. Ušli smo, na svoj način, na prvu večer festivala i pogledali Prodigy, ali najzaimljiviji se dio ipak odvijao s vanjske strane ograde nakon što je pao mrak i počela svirka.

S obzirom da se najveći dio ekipe do početka svirke zabavljao po livadama ispred festivalskog prostora ispijajući gomile alkohola kupljenog u lokalnim trgovinama koji, naravno, nisu smjeli unijeti, na ulazu je nastala prilična gužva kada je svirka konačno počela. Tu se, po dobro znanom scenariju, otvorila prilika za sve one bez karata i para. Krenula je invazija na sve nebranjene dijelove ograde, bekstejđeve, rasklimana vrata i korištenje svake druge i najmanje prilike da se uđe, dok se nabildane gorile revno prepipavale mase pri ulasku stvarajući još veću gužvu. Bilo je gotovo komično gledati pokušaje usamljenog redara na drugoj strani, daleko od ulaza, kako pokušava spriječiti ulaz ilegalcima trčeći s jednog kraja na drugi. Ja, s druge strane, čestititam svima koji su uspjeli ući. Drugu su se večer reorganizirali i nabrijani su redari trčali uokolo kao da su najveći navijački neredi pa je upad bez karte bio nešto kompliciraniji. Gang of 4 je sa svirkom počeo prerano, a osim njih me ništa nije zanimalo pa nisam ni ušao. Nakon dva dana Terranea, treći više nije imao smisla.

Da ne zaboravim, tu je i tribunjska fešta na kojoj nas je zabavljao Jasmin Stavros.

I konačno, ono ćemu sam se i veselio, Martinska fešta. Festival na koji možete unijeti svoju cugu, s redarima koji ne glume čuvare u nacističkim logorima i bendovima koje uistinu želite slušati. Ove su godine između ostalih nastupili AK 47, Seppuku, Human Host Body, Public Disgrace, Iskra..

Video zapis s Martinske fešte:

Prvi mi je dan ostao pomalo mutan, ali s takvih se festivala, na koje smijete unositi svoju cugu, malo toga pamti naredni dan. Ono čega se jasno sjećam je da je izgledao kao da ima premalo ljudi, ali to je ujedno bio i zadnji dan Terranea i festivali su se preklapali u toj jednoj večeri. Jasno je da se publika na ova dva festivala razlikuje, ali ipak se moglo očekivati da će ih u subotu određen broj produžiti svoj festivalski provod i zadržati se još jedan dan u Šibeniku i posjetiti Martinsku. Na kraju, i mi smo prethodna dva dana proveli na Terraneu. Tako je i bilo. U subotu je Martinska bila krcata.

Slijed od nekoliko dobrih bendova s još boljim nastupom razgalio je publiku i sve je postao jedan veliki kaos kakav sam i očekivao. Za mene je sve počelo sa samoborcima True, crust death metal bendom s malim dodatkom melodičnog zvuka tamburice koji ih izdvaja od ostatka bendova njihovog žanra i koji su mi posebno dobro zvučali ovaj put, nastavilo se s Lošim primjerom, najdugovječnijim požeškim bandom, nastalim još davne 1997.godine, koji ćete moći pogledati 4. listopada u Ksetu na Tuna memorialu, i kulminiralo s novosađanima Piknik, odnosno, nakon promjene radnih mandura, stavljanja perika i malo žeščeg aranžmana, njihovim drugim licem, Horror Piknik.

Piknik je muzički projekt Gos’n Bandara koji je pjesme u svome studiju snimao potpuno sam, mješajući razne pravce muzike, od folka preko hard core punka do trash metala. Kasnije je, na zahtjev publike, osnovao bend iza kojeg su sada već tri albuma.

Nakon koncertnog dijela fešta se nastavila oko šanka uz dobro poznate strane i domaće hitove i zborno revanje pijane ekipe, kako već i priliči pravoj punk fešti. To je onaj tradicionalni dio koji svi najviše vole, gdje se pijane rasprave prekidaju bez obzira na žustrinu čim krene neki hit i tada počinje opća euforija. U tom smo raspoloženju dočekali i jutro. Pa još malo.