Kao u cijelom svijetu, tako i u Hrvatskoj slavimo “PRAZNIK RADA”.

Što to znači? Što to slavimo?

Preskočimo povijest i kako je nastao, jer to bi trebali učiti u školama i više manje svi znamo.

 

Ako slavimo pravo na rad, pa samim tim i pravo na život, kod nas se možemo zapitati: koliko ljudi ima to pravo? Koliko za normalan zivot imaju oni koji rade? Jako malo.

Možemo se tješiti, kao na što smo navikli i znamo, da niti u drugim zemljama nije bolje. Tješimo se da “negdje” ljudi manje zarađuju, nemaju pravo na zdrastveno osiguranje, nemaju vlastite stanove i kuće, itd. “Nije nam loše, kako može biti”.

 

Takva razmišljanja i tekstovi ne stvaraju, niti su ikada stvarali kvalitetniji život.

Trebali bi razmisliti što mi možemo napraviti da bi nam bilo bolje, a ne padati pod utjecaj “trulih” kapitalista, crkve i političara. Oni nam serviraju takve informacije kroz razne medije. Rad nedjeljom se dopušta, dok u većini zapadno europskih zemalja nije tako. Pravdanje i zastrašivanje (otkazima i sl.) vlasnika trgovačkih lanaca prešućivanjem podržava država.

 

Ako se već nasi političari toliko bore za ulazak Hrvatske u EU, neka onda prikažu javnosti kako je taj problem reguliran u nekim državama. Ali sa svim pojedinostima života radnika, a ne samo da kažu “nije ni njima lako” i prikazuju samo negativne strane života (sretan i njima praznik njihovog rada).

 

Radnik/ca bi trebao imati bar jedan dan u tjednu – koji mu je ZAGARANTIRAN – za sebe i svoju obitelj.

 

U Berlinu se Praznik rada slavi tulumarenjem po gradu, svirkom bendova, roštiljanjem i prosvjedima. Grad financira dobar dio događanja.

 

Pred večer se na ulicama skupi dosta ljudi (ne samo mladi) i u koloni krenu kroz grad. Svira muzika i uzvikuju se parole. Nakon nekog vremena nastane nered (bacanje kamenja, razbijanje i sl.) i na kraju policija prekine prosvjed. Moram napomenuti da se tamo nalaze i roditelji sa svojom djecom. Svi znaju kako će se sve odvijati, pa su u startu pripremljeni.

 

 

Ne dajem to kao primjer Hrvatskoj, jer kod nas ljudi nisu navikli izaći na ulice. Ako njih nekolicina i izađe, nitko se previše ne zamara s tim (političari kažu da razumiju zašto su ljudi nezadovoljni), sve se brzo zaboravi, pa ljudi više nemaju nikakvih problema. Bolje zadržati staru tradiciju.

 

Ovaj tekst je napisan je ponajprije iz razloga da mladi ljudi znaju da se mogu i moraju izboriti za svoja prava koja im pripadaju, a i za sebe.

Sve navedeno u tekstu vezano je isključivo na PRAVO NA RAD I DOSTOJANSTVEN ŽIVOT.

 

SRETAN PRAZNIK RADA

 

Denis