Nepunih mjesec dana nakon očajničkog proboja zadnjih preživjelih logoraša iz Jasenovca (22.04.1945.) partizanske antifašističke snage odlučile su baciti preko palube zarobljene ustaške pristalice naci-fašizma pri pokušaju njihova bijega u Austriju. Mučkom odmazdom, bez suđenja, ne zalažući se za rehabilitaciju ljudskosti kod većine zarobljenika, učinili su  jugoslavensku i hrvatsku nesreću drugog svjetskog rata puno većom, produbljujući podjelu hrvatskog društva na ustaše i partizane, čije posljedice snažno osjećamo i danas sa simboličkim kulminacijama tijekom svibnja kada svaka strana različito evocira i proziva.

Ovog proljeća, nepunih sedamdeset godina nakon završetka drugog svjetskog rata, u ekonomskoj depresiji kojoj se ne nazire kraja, hrvatsko se društvo dodatno dramatično podijelilo, ali ovog puta na vjerovničku i dužničku Hrvatsku. Prema podacima Roberta Zubera, voditelja emisije Paravan od 14.05. emitirane na HTV1 (http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews%5Bcat%5D=595&cHash=ba1efdb2fe) , krajem ožujka bili su blokirani  bankovni računi 255,5 tisuća građana koji prosječno duguju 75 tisuća kuna ili 13 prosječnih hrvatskih plaća, odnosno ukupno 18,75 milijardi kuna. Ove brojke imaju snažnu tendenciju rasta, a uzimajući u obzir da dužnici imaju obitelji, već je četvrtina stanovništva ekonomski upropaštena. Nema procjena gdje će se brojke zaustaviti!

Vjerovnička Hrvatska, sastavljena je od novčano nezasitne državne vlasti koja sustavno podmićuju svoje glasače zaduživanjem u inozemstvu stvarajući budžetski deficit; financijsko-bankarskog sustava; od takozvanih velikih hrvatskih poduzetnika, a koji se često svode na špekulante građevinskim zemljištima, građevinare i rentijere, koje nedužno zovu developeri; veletrgovaca uvoznih roba, liferanata i vlasnika sinekura… Ta elitna vjerovnička Hrvatska, koja nikada nije bila u stanju organizirati normalno gospodarstvo u kojem bi se stvarao višak vrijednosti za tržišta, ne može više kreditima poticati daljnju potrošnju i servisiranje duga svojih vjerovnika. Dio vjerovnika shvaća – pa se ubrzano razdužuju, velik broj je izgubio ili gubi posao. Sve ih više iz dana u dan posrće, postaje kreditno nesposobno i ne mogu dalje servisirati svoja dugovanja! Nemogućnost vraćanja dugova povećava kreditne rizike, a to još više poskupljuje ono malo mogućnosti za nove kredite. I što sad?! Dužnike su odlučili bacati preko palube! Ekonomski upropaštene, prepuštaju ih vjerovnicima na recikliranje da im otmu što se god  oteti može pa i preko toga. Situacija podsjeća na Fleiscerov film iz 1973. Soylent Green (http://en.wikipedia.org/wiki/Soylent_Green)

 

Stvara se industrija ovrha i to uz punu asistenciju socijaldemokratske vlade Zorana Milanovića, koju je u Paravanima HTV1, 14.05. predstavljala zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković Kunšt, a koja je jedan od autora aktualnog zakona o ovrhama (mada je glavninu karijere provela kao sutkinja u brakorazvodnim parnicama i odlukama o dodjeli djece nakon razvoda). Inače, gospođa je široj javnosti postala poznata nakon što je policiji prijavila krađu svog malog mercedesa klase A, a kojeg nije mogla pronaći na Markovom trgu jer je zaboravila gdje ga je parkirala. Artuković Kunšt ležerno i emocionalno neangažirano konstatira da ovrhe pogađaju najslabije i da su ti ljudi socijalni slučajevi i jednako ležerno kaže da je teško u lancu dužnika i vjerovnika razmotati klupko života na dug koji seže sve tamo do života u Jugoslaviji (!), a zatim vrlo strastveno sa žarom u očima poput jedne Margareth Thatcher podučava i objašnjava: „Ovršni postupak je postupak u kojem se prinudnim putem, autoritetom javne vlasti ostvaruje naplata one tražbine koja je utvrđena pravno i koja nije plaćena u roku u kojem je trebala biti dobrovoljno plaćena“ i dalje dodaje „ netko tko je dužnik on je svojim neplaćanjem umanjio imovinu vjerovnika“, pa „ mi živimo u ovom ekonomskom sustavu što smo ga sad odredili ili je druga mogućnost da teret dugova podijelimo na razini solidarnosti između svih nas“  i onda naglašava „ono što želim reći, a što je jako važno, dug ne može nestati, dug se ne može otpisati, duga ne može ne bit…“ . Artuković Kunšt dalje objašnjava da bi to na generalnoj razini imalo reperkusiju da bi država trebala namiriti dug vjerovniku. Vjerovnik je neupitan pa makar svijet propao!

Kada govori ili odgovara na pitanja o mogućnostima ublažavanja situacije dužnicima, gospođa Artuković Kunšt je ponovo ležerna i govori bez strasti: „Ono što mi s aspekta pravosuđa predlažemo je dogovor između vjerovnika i dužnika. Nisu ni banke više bauk, svjesne su toga da svoja potraživanja sa sadašnjom situacijom  na tržištu nekretnina neće moći naplatiti i radije će ići na varijantu nekakvog dogovora. Svi koji tržno posluju svjesni su toga da je trenutak takav da postoji prostor za drugačije rješavanje, ali ne na razini dekreta, ne na razini vlade“. Dakle, neka se zajedno dogovore lisica i pile, kako da pile sačuva glavu. Bilo je slučajeva i u Jasenovcu i Bleiburgu da je ponekad krvnik oprostio žrtvi dug, ali ne na razini vlade, ne na razini dekreta! Jer, kaže dalje doministrica: „Nije banka jedini vjerovnik, ovdje su vjerovnici i ljudi koji zahtijevaju neke svoje plaće. Svi smo mi i vjerovnici i dužnici. Ono što ćemo riješiti za banke odrazit će se drugdje…“ Doministrica ovdje zamagljuje stvari brkajući institucionalne vjerovnike od običnih građana vjerovnika i prešućuje (ili ne shvaća) da su instrumenti naplate potraživanja običnih građana prema poslodavcima ili drugim dužnicima slabi jer oni ne mogu izdavati vjerodostojne ovršne isprave. Zapravo, doministrica pri kraju emisije priznaje da „ugrožavanjem sustava naplate (tražbina) povećavaju se kamate na kredite“. To onda znači da se država skuplje zadužuje pa vlasti, nesposobne organizirati gospodarstvo, sve teže dolaze do stranih kredita kojima podmićuju građane u slijedećem ciklusu financijskog recikliranja, održavajući kupovnu moć preostalih dužnika i kupujući njihove glasove. Tako se, mijenjajući propise a da se ništa ne promijeni, mogu održati beskonačni sustavi sinekura i liferacija… Ako zagusti uvijek se može imati neki stan u kakvom Londonskom West-Endu i koristiti neki off-shore račun, kako je to pokazao slučaj onog direktora državne petrokemije iz Kutine. I nekada su se glavni uspjeli dokopati Argentine….

Nastavlja se…..

2. dio.

Ratko Bošković, ekonomski novinar i publicist ovo naziva „institucionaliziranim nasiljem i hajdučijom“, zagovarajući ono što postoji u „civiliziranom svijetu“, a to je „privremena zaštita od vjerovnika“. Bošković smatra da su banke prouzročile krizu, a traže kamate do zadnje lipe, kao i komunalne službe iako vlasti nisu učinile ništa da spriječe ili ublaže krizu. Porezne vlasti su donijele tek nedavno novi zakon za vraćanje poreznog duga u ratama uz oprost kamata (daj šta daš)

 

Damir