Broadway Boogie Woogie 

U utorak 16.4. u 19:00 u Galeriji Academia Moderna, Šenoina 11

Vezano za motiv, malo tko će imati problema s ovim radom. S obzirom na detaljno i u mjerilu izrađenu umanjenicu, nije teško prepoznati kultni njujorški neboder Empire State Building. Riječ je ne samo o američkom već globalnom epohalnom simbolu. Oblikovana ili, bolje rečeno, dizajnirana u art deco stilu, zgrada je uvrštena u sedam čuda modernog svijeta. Sve je tu veliko, prvo, posebno. Projektirana je u dva tjedna, a izgrađena za samo 410 dana. Gradnju nije omela ni svjetska ekonomska kriza. Naprotiv, planirani troškovi gotovo su prepolovljeni. S visinom od skoro 450 metara, držala je svjetski primat od 1931. do 1972. U njoj svaki dan radi 21000 zaposlenika, ima 6500 prozora, 73 dizala i puste kilometre električnih žica i cijevi. Zahvaljujući specijalnoj rasvjeti, komunicira i po mraku. Svjetla na vrhu 1932. označila su pobjedu Franklina Roosevelta na predsjedničkim izborima. U međuvremenu, specijalnom rasvjetom počeli su se obilježavati blagdani, obljetnice i razni politički i sportski događaji. Slavi zgrade pripomogle su i tragedije, od udara aviona do samoubojstva Evelyn McHale, koju su ljubavni jadi natjerali da skoči s 86. kata. Očekivano, Andy Warhol je najljepše samoubojstvo iskoristio za svoj ciklus Suicide. Najveću slavu ipak duguje filmu, gdje je nekoliko puta razorena, ali bila pozornicom i emotivnih vrhunaca. Ipak, najupečatljivije scene vezane su za jednog majmuna, odnosno trenutak kada King Kong, pogođen hicima iz aviona, pada s vrha nebodera.
Ni s nazivom rada ne bi trebalo biti većih problema, budući da je slika Pieta Mondriana Broadway Boogie Woogie jednako amblematska kao i zgrada Empire State Building. Bježeći pred ratom, Mondrian je poput mnogih europskih kolega otišao u Ameriku. Njihov utjecaj na umjetnička zbivanja u novoj sredini bio je od iznimne važnosti. Međutim, odnos nije bio jednosmjeran. Amerikanizaciji nije odolio ni ortodoksni Mondrian. Za ljubitelja jazza i boogie woogie plesa New York je bio fascinantan. Susret je ostavio traga i na slikama iz tog razdoblja, na kojima se pored prepoznatljivih crnih linija počinju javljati i linije u boji. Ubrzo je armatura u potpunosti bila izvedena od primarnih boja, što je slikama dalo posebnu živost i ritam. Umnažanjem kolorističkih linija umnažaju se i umanjuju plohe, koje sada ostavlja bijelima. Kao pomagalo u radu počeo je koristiti samoljepljive trake u boji, koje je raspoređivao po platnu i time ubrzavao proces rada. Sve te invencije sintetizirane su na posljednjoj Mondrianovoj dovršenoj slici Broadway Boogie Woogie (1942./43.). Ne odstupajući od apstraktnih načela, uspio je na jedinstven način izraziti živost velegrada i ritam glazbe i plesa, kojima je bio opčinjen. Asocijacije na karakterističan raster ulica, neonsku rasvjetu i žute taksije nameću se same od sebe.
Dakle, rad Vedrana Perkova referira se na dvije njujorške ikone. Što umanjenom maketom zgrade, a što prizivanjem u sjećanje čuvene slike, posreduje nam prepoznatljive tlocrtne i bokocrtne vizure. Upravo taj vizualni aspekt upućuje na još jedan referentni orijentir. Riječ je o motivu apstraktne, geometrijske rešetke, koju Rosalind Krauss drži simbolom cjelokupne moderne umjetnosti. Plošni geometrijski raster reflektira bitnu odrednicu umjetničkog moderniteta, koncept umjetničkog djela kao autonomne materijalne činjenice. Ipak, Mondrianov neoplasticizam, kao ni Maljevičev suprematizam nisu u potpunosti eskivirali zastupničku ulogu. Doduše, umjesto vidljivog i realnog reprezentirali su nevidljivo i duhovno. S druge strane, geometrijska apstrakcija ubrzo je postala tek puka dekoracija. Pomodna mustra zgodna za aplikaciju na sve i svašta. Art deco je izvanredan primjer elastičnosti i pragmatičnosti kapitalističkog sustava koji sve uspijeva isprazniti od nezgodnog sadržaja i pretvoriti u robu, od avangarde do punka.
Kako bilo, gore spomenuti glamur, kolorističku raskoš i ontološka pitanja o umjetnosti teško je povezati s Vedranovim crnim kulisama. Umjesto dragocjenih materijala i izvedbene perfekcije art decoa imamo kaširani novinski papir. Kolorističku raspjevanost prekrila je crna boja. Gledajući geometrijski raster od izrezanih otvora, prije ćemo postaviti pitanje poput “kako mu se dalo sve to raditi”, nego što ćemo tražiti estetička ili ezoterična objašnjenja. A očigledno mu je za realizaciju trebalo više vremena nego projektantima za projekt nebodera. Proces je izgledao otprilike ovako: oplošje nebodera proporcionalno je umanjio i segmentirao radi lakše manipulacije. Slijedilo je lijepljenje i bojanje novinskog papira. Potom mukotrpni posao izrezivanja desetina i desetina otvora. Da bi konstrukcija uopće stajala, morala se privezati za strop i pod. Međutim, koliko god bila smanjena, i dalje je bila previsoka za izložbeni prostor. Rješenje: ako može levitirati, može se i prepoloviti.
Vedran voli stvari dovesti do katarzičnog apsurda, ali se voli i zajebavati. Granicu, ako uopće postoji, teško je utvrditi. Isto tako, svjedoci smo još jednog disbalansa karakterističnog za njegov rad, očitog nesklada između ozbiljnosti teme i jeftinog materijala kojega koristi (između ostalog, po nacrtima je od ljepenke izgradio obiteljsko atomsko sklonište). Pametnjakovići kažu da je sadržaj važniji od forme. Je li onda Vedran graditelj lažnih kulisa, Potemkin naših dana, i da li lijepljenjem i farbanjem novinskih stranica sadržaj pretvara u (uni)formu? Naravno da ne. On samo ne-sadražaj pretvara u ne-formu. Kao što je i kula od novina ne-arhitektura i ne-prostor. Neboder ni na nebu ni na zemlji, prepolovljen i prazan. Ako tražimo uporište ili vezivno tkivo koje bi povezalo sve elemente i razine ovog rada, onda je to apsurd. Prvotni naziv za ovaj rad bio je Majmuniranje. Da je ostao, rahmetli King Kong dobio bi puno više prostora. Za tri mjeseca možda bi se zvao Bunga bunga. U tom bi slučaju vjerojatno posegnuli za Jermanom i zapitali se: Što je umjetnost prema ovom biću?
Od Mondriana do bunge bunge. Svašta. Vedrane, je li ti ostalo šta boje?

Božo Majstorović