Živo Blato u Tvornici

Kao redovnom posjetitelju koncerata i klubova, ponekad mi se dogodilo da me redari izbacuju van iz kluba zbog raznih ekscesa. Nisu to bili samo šminkerski klubovi i provincijske rupčage u kojima sam se naliven ispovraćao i porušio sve sa stolova, bio sam izbačen i iz pitomijih mjesta poput Medike. Zbilo se to prije dvije godine, taman nakon Stronghold reunion giga u Time-u. Kako je tu večer pljuštala kiša, na povratku kući su me nazvali frendovi da ih pokupim iz Medike koju su pohodili zbog festivala Vox Feminae. Došao sam po njih i taman sam počeo ispijati pivo koje su mi donijeli kao zahvalu za prijevoz, kad je iz prostora izletila neka ženska i počela me gurati. Nisam imao pojma što se događa, prvo sam mislio da se netko razbio, pa da ljudi rade prolaz do izlaza za unesrećene, ali nakon furije nisam vidio da je itko prošao, pa sam se vratio na svoju prvotnu poziciju. Nije prošla ni minuta kad se oštrokondža opet pojavila i krenula s daljnjim naguravanjem bez ikakvog objašnjenja.
“Dobro, pa zašto me guraš?” – pitao sam je kad je ponovo nasrnula na mene.
“Smetaš tu!” – odgovorila mi je.
“A kome smetam, nema nikoga?!” – blenuo sam ja jer zbog kiše na dvorištu nije bilo žive duše. Mislim si ja, pička je garant nanjušila sav taj testosteron nakon Stronghold giga, pa se sad grebe za snošaj, ali nema kućnog odgoja ni manire, kad ovako sumanuto nasrće na mene, ko napaljeno psetance na ispruženu nogu.
“Smetaš jer si pred projektorom, makni se!” – nastavila ona tiradu.
Gledam ja taj zid kojeg navodno blokiram, a na njemu sa projektora samo Vox Feminae logo i web adresa, nikakvi filmovi niti projekcije. Pored je ionako stajao veliki logo Vox Feminae od stiropora, nije da sam zbunjivao posjetitelje festivala. Ništa, pomaknem se ja kad već smetam reklami, al ova ne odustaje sa svojim zajebavanjima.
Kažem ja njoj, već pomalo iziritiran tim neuljudnim ponašanjem: “Zašto guraš samo mene, šta ovi tu ne smetaju?”
A ona meni odbrusi: “Ti si tu najdeblji, zato te i guram!”
Znači to je taj feministički diskurs! Znam ja da nisam perce, al kad pored mene stoji Duhaček od 190 centimetara i 140 kila, u tom slučaju sam jebeni Apolon! Dobro, mogu ja i kromanjonski nastupiti. Rješio ja pivo, ekipa na polasku, a ja ih zamolim za sekundu strpljenja, pa se okrenem i prasnem nogom u onaj stiroporski logo tako da su se O i X odmah rasuli u komade, a preostalo V ostalo visjeti na tim muškomrzećim vješalima. Jurčić bleji i pokušava mi objasniti kako sam gaduri mogao spustit na barem 5-6 feminističko-aktivističkih razina, valjda me od šoka zamijenio za Ankicu Čakardić, Duhaček se cereka i tvrdi da je ovo otprilike kao i kad sam na kvizu šutnuo Skelingtona van iz separea, a ja odlazim vratiti flašu piva na šank. No ne lezi vraže! Taman riješio šank, kad čujem neko kreštanje: “Eno ga, on je!” Okrenem se, a ispred mene Pacov u ulozi redara i dvije zapjenjene ženice iza njegovih leđa. Pita me Pacov jesam li ja i zbog čega razvalio logo na ulazu, ja priznam da jesam jer su mi ove iza bezrazložno srale, na što je jedna dreknula: “Pa nisi zato trebao razbit logo!”, a druga: “Izbaci ga van!” Tako su me zasad prvi i jedini put izbacili iz kurvinske Bandićeve štacije.

Ove zgode sam se sjetio jer se prije nekoliko dana dogodilo još jedno izbacivanje iz Medike uz dozu šaketanja. Ne, nije opet punk mundžos džihadio po bezobraznim klinkama, nego je frendica došla pripita u rani jutarnji sat, pa se neuspješno pokušala ušvercati u štaciju, da bi na kraju od redara dobila šakom u glavu. Da se razumijemo, redari koje sam susretao najčešće jesu skamovi. Vidio sam više puta kako se zaštitari iskaljuju na beskućnicima u Importaneu, gledao sam snimke izbacivanja skitnica koje je vlakopratno osoblje snimalo mobitelima, kao i očite kriminalne njuške dok zlostavljaju pijane klinke po seoskim kafanama, o redarskim djelatnicima koji su na kraju završili po zatvorima da i ne pričam, a svjedočio sam i pakosnim (ne)redarenjima u samoj štaciji. Kad si govno pri dnu stratifikacijske kace, onda ti je utjeha iživljavati se na onim najnižim društvenim marginalcima ispod sebe, to mora da je neka kompenzacija za vlastiti neuspjeh. No i sam sam bio redar na gigovima i nebrojeno puta sam se morao natezati sa ekipom koja nije željela platiti upad, htjela prešvercati svoju cugu ili bi naprosto masirala s nekim glupostima, pa sam na svojoj koži iskusio nezahvalnu redarsku poziciju. Ali kad prevrtim sva ta redarenja, ne sjećam se da sam ikad ikoga udario. OK, meni to nije bila profesija niti karijerni odabir, nego sam se toga latio silom prilika, tako da ne znam koja su točno pravila redarskog zanata, ali ne vjerujem da ijedan redarski priručnik navodi udaranje cure šakom u glavu kao način rješavanja konflikata. Cijeli slučaj se tako našao i na fejsu, gdje je stari gentleman Srbožder naravski stao u obranu ozlijeđene sirotice. Kako nemam fejs, na sve to ne bih ni obratio pažnju da me taj dan nije troje ljudi pitalo što se to dogodilo, pa sam naposlijetku spoznao cijelu priču od same sudionice neugodnog incidenta. Ukratko, na kraju se sve svelo na to da ju je redar nepotrebno odvalio šakom umjesto da je samo izgura iz prostora, a kad se ova odgovornima požalila na takav tretman, dobila je tek birokratski odgovor kako se sama dovela u tu poziciju. Poslije se to nepotrebno proširilo na prozivku “bogataša iz Medike” koje glume squattere, pa bi bilo najbolje da Attackovi djelatnici sljedeći put pripreme svoje imovinske kartice punk komisiji na uvid, da ne bi poslije bilo nismo znali. Zanimljivo je to da su svi muškarci s kojima sam komentirao ovaj slučaj stali na stranu ozlijeđene djevojke, dok je ženski rod samo tresao uvredljive komentare i grube riječi, braneći redarsku službu štacije. Gotovo je izlišno spominjati da je nastradala inače moja kolegica u struci, vrsna poznavateljica umjetnosti i kustosica u značajnoj državnoj instituciji, te doista nije dežurni kavgadžija i ne glumi huliganku, nego joj se zalomio ovaj incident, kao što se svim ljudima ponekad zalomi nešto slično. Unatoč svim mojim uvjeravanjima da je riječ tek o neopravdanom nasilju, sa ženske strane sam na kraju dobio ovakav komentar: “A ko ti je ta skuša? Jeste i nju ševili?” Sapienti sat!

Pa kad se na punk festovima i alternativnim izbama mlate žene, Srbožder i ja smo sa prešvercanom flašom rakije otišli na koncert Živog Blata, dokazanu mačističku predstavu, da vidimo kako tek tamo tretiraju ženski svijet. Kad u domovini nema gigova Antiseena i ostalih Confederacy Of Scum bendova, Živo Blato nam je jedini kakav-takav ekvivalent južnjačkom redneck rock’n’rollu. Jasno, Tvornica ipak nije Trilj, pa da vidimo i hrvački spektakl sa kozama i autentične sinove Zagore, ali s obzirom na okolnosti, uzimamo što se nudi. Vuco se iz prezrenog narodnjačkog žanra i dalje povremeno ubaci u drugi podjednako prezreni žanr balkanskog hard rock/metala, a kako je konačno izašao i taj drugi album Živog Blata – iako tek live zapis s prošlogodišnjeg zagrebačkog koncerta – bilo je za očekivati da će se održati i koncertna promocija istog. Nisam Vucin fan niti ozbiljnije slušam Živo Blato, jer ipak više natežem na punk stranu tih balkanskih crossovera, ali jednom u dvije godine odem na koncert jer bend ipak isporuči naramak nabrijanih rock’n’roll rafala. Nije zgorega podsjetiti se kako to zvuči, na domaćoj su sceni takvi rock bendovi ipak značajna manjina. Samo Živo Blato je na kraju postalo kultni projekt na način kako su to postali S.O.D. ili Stars And Stripes, iako su po mom sudu zbog nestalnog rada i još nestalnije postave propustili ugrabiti dio one publike kojom danas Brkovi pune dvorane širom regije. Samim tim, neke pjesme su im postali nepotrebni relikti davne prošlosti, poput “Doktora”, s kojoj su otvorili koncert, ali veći dio repertoara i dalje dobro funkcionira, unatoč povremenim generičkim riffovima i srednjoškolskim tekstovima, što mi posebno upada u uho na, uvjetno rečeno, novom singlu “Kasap iz Đakova”. Živo Blato i dalje ima vjernu publiku koja puni prostor Tvornice, ali od Zagreba se može očekivati da ispuni takav prostor, ako ne sa autohtonim fanovima, onda barem sa Dalmatincima na privremenom radu i boravku u metropoli, pa bi bilo interesantno vidjeti prolazi li Živo Blato tako frenetično i u hrvatskoj provinciji. Samih ekscesa nije bilo, jer je ipak riječ o publici koju je život u Zagrebu već pripitomio. Kako nismo vidjeli nikakvih incidenata s djevojkama, Srbožder je ovaj put sam isprovocirao sukob sa redarima. Iako mi detalji nisu i dalje posve jasni, mislim da se u jednom trenu otišao popišati u mračni kut kluba, da odlaskom u WC ne propusti Vucine besjede sa stagea, a kako Tvornica ipak nije jarunska ledina InMusic festivala pa da se mirno popišaš u gužvi, pri toj raboti je došao u sukob s parom koji je stajao pored. Na to je došao i redar, a kad sam se primakao da vidim zbog čeg je došlo do naguravanja, već su dvojica redara odvodila Srboždera iz hale i izbacila ga van. Srećom, bez ozbiljnih fizičkih posljedica, iako se ovim činom i Tvornica s novim vodstvom upisala u mjesta iz kojih su izbacivali Srboždera, uz Pauk, KSET, Jabuku, Močvaru, staru Tvornicu i još poneki klub u bližoj i daljoj okolici, a ja sam se nakon tog nemilog događaja priključio društvu ženskih poznanica metal provenijencije. Glede neizbježnog scenskog ranta, Vuco se ovaj put okomio na lake mete poput klapa, Pozdrava Azri i Opće Opasnosti, iako je i to već odavno postalo predvidljivo laprdanje, više kuknjava ogorčenog muzičara u srednjim godinama kome nitko ne priznaje pionirski staž u metalu i narodnjacima u Hrvata nego one prijašnje nadmene samohvale i usporedbe sa Bokšićem. Ionako bi situacija na terenu Vucu prije svrstala u klasu Joea Šimunića. Sam bend se u nekim dijelovima podebljao sa dodatnim gitaristom, prika izgleda kao brat Ala Jourgensena iz Ministryja, uključujući i taj heroinski chic, a našlo se tu mjesta i za dvije prateće pjevačice. Po svemu pokazanom, djevojke mi se prije čine kao vjerne sljedbenice generala, nego kao vrsne vokalistice, ali to u slučaju ovakvog benda nije presudno. Ako su barem djelomično razgalile poluuškopljenu mušku publiku, ispunile su svoj zadatak. Najslabija točka samog koncerta i dalje ostaje siromašan repertoar, jer s jednim i pol albumom iza sebe, Živo Blato nema municije za svirku dužu od sat vremena, te se već odsvirane stvari ponovo sviraju i tako u nedogled, a bend se povremeno pretvara u kompaniju prosječnih gažera, pa koncert ni ne završava bisom najvećih hitova nego se rasplinjuje u duhu estradnih nastupa, što je nezgodan udarac za takve preziratelje estrade poput Živog Blata. Ako se već nikako ne može probiti ta barijera drugog albuma, tad bi se trebalo držati “manje je više” tehnike i držati se provjerene satnice dužine prvog albuma, a kao dodanu vrijednost pozvati stilski srodne goste, da se publika ne bi osjetila prevareno. Ako funkcionira za Diverzante, onda može i za Živo Blato.

Hugin

http://www.last.fm/user/Handzar/journal