Upozorenje: Ovaj sadržaj nije primjeren osobama mlađima od 18 godina.

Iako većina Fellinijevih poklonika navodi “Voglio una donna” scenu sa ludim stricem kao vrhunac filma, jedna od meni najduhovitijih scena u “Amarcordu” je negdje na prvoj polovici filma, kad se glavni junak filma nađe na ispovijedi. Župnik koji ga nemarno ispovijeda pita je li se nečasno dirao, te neka prizna grijeh, jer sveti Lovro plače svaki put kad se takvo što dogodi. A deran pogleda skulpturu sveca i u sebi promrsi: “Samo ti plači, zadnji put kad sam priznao, tužio si me tati, pa me istukao!” Usred ispovijedi, glavni junak odluta u maštarije o guzicama gradskih žena, a sljedeća scena prikazuje zajedničko masturbiranje glavnog junaka i njegovih prijatelja. Italija tridesetih godina, bez pornografskih časopisa na kioscima, bez world wide porna, xhamstera i Severininog video snimka, bez nastavnog kurikuluma koji bi upućivao na nešto seksualno, pa ipak naš junak i njegova ekipa svojski upiru i natežu pitone. Sve mi se čini, otkako je sveti Lovro svršio ovaj svjetovni život na gradelama i postao nadglednik iz raja, ništa drugo ni ne radi nego lije suze nad svim onim upornim pregaocima koji mu svakodnevno rose oči. Usred napornog učenja, tijekom ljetne dokolice, u kasni noćni sat u uredu, kao dodatak igricama u postelji ili kao ispušni ventil u kriznim situacijama, šamaranje majmuna je, uz minimalnu dozu diskrecije koju takva rabota zahtijeva, gotovo uvijek dobrodošlo i nadohvat ruke. Od toga ne dlakave ruke, ne isušuje se kralježnica i ne gubi se vid, a navodna sebičnost tog čina je, kako ga tumači katekizam Katoličke crkve, češće uzrokovana nedostatkom partnera za nešto konkretnije nego istinskom izopačenošću. Čak i Robbie Williams, kom u životu sigurno nije manjkalo prilika za snošaj pjeva o svom životnom prijatelju u “Me and my monkey”. A sve se svodi na tri ključna faktora; lako, besplatno i zabavno. I nikakva popadija u mantijama, nikakve fundamentalističke udruge skrojene po kroju američkih protestantskih zelota, nikakve zakonske uredbe države to neće moći promijeniti.

Video reportaža sa sudnjeg koncerta.

Upozorenje: Ovaj sadržaj nije primjeren osobama mlađima od 18 godina.

Video reportaža sa sudnjeg koncerta s eksplicitnim sadržajem.

http://www.metacafe.com/watch/9742965/dekubitus_docek_smaka_svijeta_akc_medika_20_12_2012_part_1/

http://www.metacafe.com/watch/9743357/dekubitus_docek_smaka_svijeta_akc_medika_20_12_2012_part_2/

Nije ovo uvod u diskusiju o zdravstvenom odgoju, s obzirom da su o tom pitanju govorili bitno pametniji i stručniji ljudi od mene, ali osobno mislim da je to dobar potez i podržavam ga, iako se mogao i pametnije izvesti, osim ako se vlast nije namjerno htjela na ovakav konfrontirati sa crkvenjacima i njihovim saveznicima. Ne može zanijekati činjenica da u društvu postoje LGBTIQ osobe, pa je logično da se i to spomene koji put u školi, zajedno sa masturbacijom, pornografijom i svim ostalim strahotama iz zdravstenog odgoja koje se inače mogu naći na svim kioscima Tiska i programima Nove i RTL-a u obliku raznih tabloidnih tiskovina i emisija s prevažnim pitanjima poput onog zadnjeg o stupnju izloženosti gaćica Maje Šuput širokim javnim masama. Puno mi je zanimljivije vidjeti tu harangu protiv zdravstenog odgoja, od konstantnih laži koje ispaljuje Hrvatska Biskupska Konferencija pa do djelovanja laičkih udruga poput GROZD-a i poziva na građanski neposluh, kao i asistenciju sveprisutnog Ivice Todorića. A ono što me najviše zanima u ovoj situaciji je kako će domaća punk scena reagirati na ove nasrtaje na sekularnu državu, jer bi veća inspiracija za bijesne punk rantove od ovog popovskog mlaćenja prazne slame mogla biti jedino turneja uskrslih Ronalda Reagana i Franje Tuđmana. Najvjerojatnije nikako, uz časne iznimke poput Fistre ili Koce, jer je na sceni trenutno bitnije nastupati u kratkim hlačama (da sad ne nabrajam sve te modne mačore, baš ih se nakotilo u zadnje vrijeme), nego reći nešto smisleno sa stagea, a da nije neka sjetna crtica tankoćutnih umjetnika za mikrofonom o tome kako je teško kad te netko bezrezervno ne podržava u svakoj pizdariji koju izvedeš na pozornici. Jesu li te hlačice modni must-have za one kojima više nema šta ispasti iz njih?

Ako je ova kamilica od zdravstvenog odgoja podigla takvu buru, kako li bi se dežurni dušebrižnici zgranuli i usplahirili da znaju za postojanje Dekubitusa i ponekog radoznalog pubertetlije koji naleti na njihovu svirku? Da vide sve te kurce u zraku, samoozlijeđivanje i raspojasanu golotinju, garant bi uslijedila nova kuknjava o padu apsolutno svih moralnih vrijednosti u ovom društvu, vjerojatno zbog mentalnog komunizma i standardnih kretenarija. Sa te erotsko-performerske strane, ovaj put je bilo i nečeg novog u Dekubitusovom nastupu, jedan kraći i relativno diskretni kunilingus, uz već uobičajenu golotinju, što Svena, što ponekog fana benda. Kao predgrupa su neočekivano uletjeli No More Idols umjesto Stigme, koji su otkazali nastup jer je njihov frontmen navodno završio u pržunu. Unatoč svim opravdanim kontroverzama oko benda, meni je Stigma muzički gledano solidan bend, možda i zato jer njihov konfrontacijski crust punk dolazi iz pravca za kojeg bi očekivao neki beatdown ili oi. No More Idols su rutinski i korektno odradili svoj nastup, bez ozbiljnijeg truda ili ushita, vjerojatno s obzirom na poziciju predgrupe, dok je drugi bend, Bronza, bio valjda pokušaj da se na gig privuče i dio metal publike. Par metalaca koji su se pojavili na gigu je dokaz da takvo kalkuliranje još uvijek ne donosi ploda, iako je bend zadovoljavajuće odradio svoj thrash na tragu ranih Exodusa i Destructiona Jesam li se zajebao u ovim procjenama? Nisam i dalje previše na ti s metalom, trebalo bi s rezervom uzimati ove moje riječi.

DEKUBITUS sam u zadnjim reportovima otpisivao kao bend koji je zapeo u slijepoj ulici iz koje više ne može van, što se vidi i po padu posjećenosti njihovih koncerata, pa sam tako i sam na gig naletio više iz prijateljskih pobuda, razmišljajući hoću li ipak radije do Čvare na regionalni next big thing. Na moje nemalo iznenađenje, Dekubitus je ovaj put održao jedan od svojih najboljih koncerata uopće. I dok su rani gigovi bili događaj za sebe, ponajviše zbog ekscesa i adrenalina kojeg je bend nesmiljeno isporučivao u zavidnim količinama, iz rudimentarnog punka po kojem je Dekubitus bio poznat se ipak prešlo u nešto zahtjevnije muzičke pravce i to konačno dobro zvuči. Očito je da je Ognjen, novi gitarist Dekubitusa donio tu muzičku potkovanost i kohezivnost koja se pozitivno odrazila na bend, kao i visoku dozu tolerancije na Svenove egzibicije za stageu. Bend je bio usviran, jasan i neumoran, pa je najslabija točka i dalje pretjerana frontmenova teatralnost i nedostatak osjećaja za mjeru. Da se Sven malo manje krevelji, a malo više potrudi pjevati, bend bi komotno mogao iz tmine undergrounda i put većih pozornica, što bi se u konačnici i moglo dogoditi ako će bend imati volje i živaca nastaviti ovim putem, jer napredak je očit. Jasno, bend bi se konačno trebao i zadržati na nekih 40-ak minuta svirke umjesto da odrađuje cijeli opus, želje iz publike i navučeni bis, više od sat i pol vremena svirke dojadi i najdobronamjernijem posjetitelju. Možda će Sven s godinama završiti kao domaća inačica Nicka Cavea ili Toma Waitsa? Par dana kasnije smo Srbožder i ja u božićnoj atmosferi i blagdanskom dimu preslušavali zadnji Dekubitusov materijal na netu, pa se opet obojica složili da je neočekivano dobar, neke stvari su čak bliže indie tamburanju i dark ambientu nego punkerskoj kakofoniji, a i tekstovi su pomalo napredovali, iako i dalje posjeduju svoju neizbrušenu kritičku oštrinu (prokletnice, kurve i bludnice, jel). Ako je GG Allin uspio napraviti “Carnival of excess”, možda je i Sven konačno uspio okupiti svoj Criminal Quartet? Iz ove pozicije, čini se da Dekubitus mogu samo na bolje.

Hugin

http://www.last.fm/user/Handzar/journal

photos by Nikola Predović