U srijedu, 05.12.2012. u Močvari su nas Peach Pit, Dada Jihad i Žen podsjetili na početak 20. stoljeća  i gledanje filmova uz živu muzičku pratnju, te nam dali svoje glazbeno viđenje izabranih kultnih filmskih klasika.

Večer je, nakon uvodne rasprave, započela prikazivanjem legendarnog začetnika znanstvene fantastike, filma Put na Mjesec (voyage dans la lune) Georgesa Méliesa iz 1902. godine. Mélies je osoba kojoj se pripisuje otkriće prvog filmskog trika. U daljnjem je radu nastavio kontinuirano koristiti večinu trikova koje u mnogo razvijenijem obliku poznajemo i danas kao specijalni efekti. Naime, u tijeku snimanja na jednoj pariškoj ulici pokvarila mu se kamera. S obzirom da je kamera i nakon što je kvar uklonjen bila na istom mjestu i kada je snimka razvijena, gledatelji su nazočili prvom čudu u povijesti filma. Na mjestu tramvaja u kontinuiranoj su se snimci pojavila mrtvačka kola. Film su instrumentalno pratili glazbeno ludistički kolektiv Dada Jihad kojima su, prema riječima Maria Kovača, specijalnost live svirke na neinstrumentima kao pratnja nijemim filmovima sa početka kinematografije. „Ništa tehnološko nije nam strano“!

Drugi po redu bio je film Međučin (Entr’acte, 1924.) René Claira. Zamišljen kao serija vizualnih gegova koji ironiziraju građanske običaje i, kako vrijeme prolazi, dobivaju na tempu te završavaju lakrdijskom scenom pogrebne povorke pretvorene u potjeru na čelu s devom. Snimljen je kao intermezzo za stanke pri izvedbi baleta Prekinuta predstava u Théâtre des Champs-Elysées, te mu je za razliku od drugoga najpoznatijeg djela avangarde, Andaluzijskog psa, namjera bila izazvati smijeh, a ne šok. Clair je djelu, katkad označavanom dadaističkim filmom, pridodao posvete Méliesu i filmovima potjere tvrtke Pathé. Film je pratio eksperimentalni ženski trio Žen.

Za kraj smo, kako i priliči, uživali u Peach Pitu, veteranima underground scene koji su još prije jedanaest godina na istome mjestu interpretirali čuvenu suradnju Salvadora Dalíja i Luisa Buñuela,  nadrealistički klasik Andaluzijski pas. Ovoga puta uhvatili su se u koštac s remekdjelom Fernanda Légera Mehanički balet (Ballet mécanique, 1924). Kao francuski kubist i predstavnik takozvanog čistog filma, Fernand Léger se za film zainteresirao nakon što je vidio Chaplinove komedije. Film je za njega bio isključivo vizualni medij kojemu nipošto nije trebala zvučna podloga ili naracija, pa je tako i Ballet mécanique ustvari apstraktno podsječanje na njegovo kubističko slikarstvo.

Uvodna rasprava koja je pomalo sličila na prvo javno predavanje studenta treće godine nekog profesorskog smjera, nije me se dojmila. Kući sam ipak krenuo zadovoljan, jer primarni dio večeri, onaj zbog kojeg sam i došao, definitivno nije razočarao.

Bruno

Dada Jihad – Voyage Dans La Lune, live @ Močvara, Zagreb, 5.12.2012.