17.11.2012.

Zagreb je još jednom prespavao „solidarnost“ i pokazao da mu nije stalo. Ali to ništa ne čudi, poznati je to scenarij. Čudilo bi da je drugačije. Izaći na ulicu i podržati nekoga, nikada nije bila zagrebačka priča. Ne izlazi se ni radi vlastitih problema pa kako bi se onda izlagali pogledima,  paradirajući zbog tuđih? To što svjedočimo više desetljetnom trendu zatiranja proizvodne industrijske djelatnosti u Zagrebu, od kojih su neke prisutne više od stoljeća, nikako nije dobar razlog. Ne za pravog Hrvata. Jer subota je dan za vlastitu promociju, sasvim drugačiju od te „proleterske, koje smo se jedva riješili“. Početak je vikenda i svi su spremni za posjet šarenim dućanima u velikom trgovačkom centru. Propale su tvornice prošlost, a preko nepravde i rušenja vlastitog dostojanstva lako se prelazi. Zagreb broji skoro 42.000 nezaposlenih, dobrim dijelom baš iz tih tvornica. Ni oni nisu našli za shodno pojaviti se, zašto bi!? Možda su u pravu, možda je to davno završena priča.

Ipak, mala skupina građana predvođena udrugama Mladi antifašisti Zagreba i Kontraakcija odlučila je skrenuti pozornost javnosti na „deindustrijalizaciju na hrvatski način“ i maršom pokušala istaknuti određene točke na ekonomsko-industrijskoj mapi Zagreba, koje su procesom takozvane privatizacije bile predane u ruke novokomponiranih poduzetnika. S jedne strane, treba pozdraviti svaku inicijativu i napor koji su usmjereni u kakvo-takvo buđenje svijesti i savjesti  građana, koji su nažalost zaokupljeni površnim blagodatima potrošačkog društva. S druge pak strane, problemi privatizacije mnogo su kompleksniji nego što ih većina „solidarnih“ aktera shvaća pa takvi marševi ponekad izgledaju poprilično samodopadno, kao da su namjenjeni isključivo samopromociji organiziratora, očitujući se kroz njihove, politički obojene, osobne interese. Rezultat svega je poruka koja se gubi u šarenilu i masi intonacija kroz koje se često ne vidi krajnji cilj. Vidi li to i Zagreb pa zato spava? Ne znam.

Ipak, ovaj je marš pokazuje određeni odmak u odnosu na prethodne povorke slične tematike, a to je što niti jedna do sada nije imala taj element skretanja pozornosti na historijske industrijske lokacije. Pretpostavljam da je to zasluga ekipe iz Kontraakcije – Muzeja kvarta. U svakom slučaju, nekoliko godina zakašnjela, ali hvale vrijedna akcija. I pomalo gorak okus… Možda bih bio pregrub kada bih izjednačio te dvije, citirajući sarajevskog kolegu „prevaziđene ideologije“, kapitalizam koji beskrupulozno ruši i zatire svaku nadu malog čovjeka, radnika s jedne strane i lijevo usmjerene aktiviste, čijim se radom u osobnu promociju, skupljajući političke poene koriste samoprozvane vođe proletarijata koji se koprca na svom zalasku s druge, ali bi u tome slučaju svakako bio najiskreniji.

Netko bi rekao „Bolje ikad nego nikad“, ja kažem „A Buck Short and a Day Too Late!“