Vjerojatno još od vremena kad je, kako legenda kaže, mladi Jerry Lee Lewis vođen đavolskim porivom prešao preko pruge na tamnu stranu i tamo u crnačkom juke-joint plesnjaku pronašao rhythm&blues i u njega potom upucao svu svoju energiju, šoumenšip i testosteron tako stvorivši divlji rockabilly kakvog i dandanas praše nebrojeni izvođači i bendovi diljem svijeta, nije u Zagrebu bilo takve iskonske rockabilly šejkaone i bopaone kakvu su nam u Ksetu priuštili B & the Bopsi na promociji svojeg albuma prvijenca “Don’t Stop the Rock Bop”. Hrabre su to riječi kad znamo da u zagrebačkim klubovima duh rockabilly-a već niz godina svojim divljim svirkama goni jedan od ponajboljih suvremenih rockabilly sastava the Mad Men, no, otkako je prije godinu dana njihov gitarist Darko Grošek zauvijek izgubio bitku s opakom bolešću, a oni zbog toga otišli na neodređeni dopust, B & the Bopsi, side-project njihova vokalista Branka Radovančevića, samouvjereno su i bez primjetnih stilskih rezova preuzeli tron zagrebačke rockabilly scene. Mala je to, ali živahna i šarolika scena sastavljena, kako to obično i jesu slične žanrovske mikro-scene, od pravih poznavatelja i zaljubljenika u rockabilly glazbu i kulturu koji se međusobno poznaju, druže se, piju, a nerijetko i zajedno zasviraju u nekom bendu (tako se i članove Bopsa može naći još i u Dykemann Family, Adam & The Nuclear Rockets, Johnny Cash Tribute Band). Većina tih ljudi nije nimalo dvojila da će tu prohladnu listopadsku večer provesti u klubu Kset gdje će Bopsi furioznim nastupom ispisati, pokazati će se, još jedno uzbudljivo poglavlje u historiji rock’n’rolla u Zagrebu.

Kao predgrupa su nastupili Pistolraysi, mladi, ali očito vrlo naslušani ljubitelji surf zvuka koji su nedavno izdali odlični EP ”Moon Riot”. U 20ak minuta nastupa Pistolraysi su svojim rezonantnim gitarama publiku iz Kseta prebacili na jednu od nepreglednih kalifornijskih plaža, nauljili im daske, pokazali im par trikova na valovima, u obližnjem beach baru im platili koktele sa suncobrančićima i kolutima ananasa na čašama i nasmiješene ih vratili u tamu Kseta taman na vrijeme da stignu iscijediti prvo i naručiti sljedeće ksetovsko pivo® i popušiti cigaru-dve u pauzi prije početka nastupa glavnoga benda. Od trenutka kad su se popeli na binu i pozdravili publiku, Bopsi su Kset pretvorili u pravi južnjački roadhouse. Divlji ritam uvodne ‘City Chicken’ osvijestio je publiku još omamljenu od Pistolrays surf-tripa kao što ajkulina peraja osvještava nesretnog surfera o prolaznosti života, a Branko se u hipu iz pristojnog dečka zalizane kose pretvorio u rasplesanog, rasčupanog manijaka koji je svojim pjevanjem, povicima i vitlajućom akustarom pokazao da su njegove krvne žile spojene na isti kipteći gejzir na kojeg su bile spojene i žile svih rockabilly divljaka još od Jerry Lee-a, Johnny Burnette-a i Sonny Burgess-a. Tempo s početka nije jenjavao kroz cijeli nastup kojim je, osim Brankovih hipnotičkih, žiroskopskih kukova dominirao i kontrabasist Marko sa svojim ogromnim instrumentom s kojim se cijelo vrijeme natezao, hrvao i valjao po podu bine, te u jednom trenutku čak i uskočio među razdraganu publiku, smion potez kakvog obično očekujemo od gitariste, a ne od kontrabasiste da napravi. No upravo su takvi potezi, uz srčanu interpretaciju odličnih autorskih stvari i autentično skidanje oldies but goldies standarda ono što čini B & the Bopse prvoklasnim live bendom, a njihovu publiku dijeli na one koji/e žele biti oni i na one koje/i ih žele odvući u krevet.

Nenad Lukač